Toksični obrasci komunikacije i njihov utjecaj na psihološku dobrobit

Tekst

Uvod

Komunikacija u međuljudskim odnosima nije samo razmjena informacija. Ona prenosi i poruke o prihvaćanju, poštovanju, emocionalnoj dostupnosti, moći i spremnosti na suradnju. Značenje interakcije ne određuje samo izgovoreni sadržaj: ton glasa, izrazi lica, šutnja, povlačenje i prijeteće geste također mogu mijenjati način na koji se poruka doživljava. U kontekstu intimnih odnosa, Centri za kontrolu i prevenciju bolesti psihološku agresiju opisuju kao verbalnu ili neverbalnu komunikaciju usmjerenu na psihološku ili emocionalnu štetu odnosno kontrolu partnera (Centers for Disease Control and Prevention, 2024).

Kvaliteta odnosa povezana je s mentalnim zdravljem, ali smjer te povezanosti nije jednostavan. Loša komunikacija može pridonijeti nezadovoljstvu odnosom, dok nezadovoljstvo istodobno može povećati vjerojatnost negativne komunikacije. Longitudinalna istraživanja bračnih parova upućuju na to da su te povezanosti često dvosmjerne i relativno slabe, pa komunikaciju nije opravdano prikazati kao jedini čimbenik koji određuje kvalitetu odnosa (Hammett i sur., 2018/2021).

Psihološka dobrobit širi je pojam od odsutnosti formalnog mentalnog poremećaja. Svjetska zdravstvena organizacija mentalno zdravlje povezuje sa sposobnošću suočavanja sa životnim stresom, učenjem, radom, odnosima s drugima i sudjelovanjem u zajednici (World Health Organization, n.d.). Zbog toga komunikacijski obrasci mogu biti važni za dobrobit i kada ne dovode do dijagnosticiranog poremećaja.

Pojmovno određenje

„Toksična komunikacija” nije dijagnostička kategorija u DSM-5-TR-u. U ovom se radu izraz koristi kao radni, opisni naziv za heterogene obrasce koji se u znanstvenoj literaturi proučavaju kroz preciznije konstrukte, među kojima su psihološka agresija, psihološko zlostavljanje, emocionalna invalidacija, gaslighting, intimno partnersko nasilje i prisilna kontrola (American Psychiatric Association, n.d.; Follingstad, 2007).

Za potrebe ovog rada toksična komunikacija može se odrediti kao ponavljajući ili kontekstualno ozbiljan obrazac verbalnih i neverbalnih interakcija koji narušava dostojanstvo, emocionalnu sigurnost, autonomiju ili mogućnost ravnopravnog sudjelovanja druge osobe u odnosu. Ta je definicija radna, a ne službena dijagnostička definicija. Pri procjeni obrasca važno je uzeti u obzir njegovu učestalost i trajanje, usmjerenost ponašanja, posljedice za drugu osobu, odnos moći, mogućnost popravka nakon konflikta te prisutnost prijetnji, kontrole ili izolacije.

Konflikt sam po sebi nije dovoljan dokaz psihološke štetnosti. Konflikt može proizaći iz neslaganja interesa, potreba, ciljeva ili interpretacija. Za procjenu odnosa važnije je kako se konflikt započinje, kako se razvija i postoji li mogućnost popravka nego sama činjenica da je do konflikta došlo (Hammett i sur., 2018/2021).

U ravnopravnom neslaganju moguće je izraziti različito mišljenje bez napada na osobu. Kritika ponašanja može se usmjeriti na konkretnu situaciju i njezinu posljedicu, dok kritiziranje osobe prelazi na identitet i globalne etikete. U Gottmanovim istraživanjima negativni afektivni i ponašajni obrasci, obrambenost i povlačenje povezani su s kasnijim ishodima bračnih odnosa, ali taj se model ne može bez dodatne provjere prenositi na sve vrste odnosa (Gottman i Levenson, 1992; Kim, Capaldi i Crosby, 2007).

Psihološka agresija uži je i empirijski precizniji pojam od općeg izraza „toksična komunikacija”. Ona uključuje komunikaciju usmjerenu na povređivanje ili kontrolu. Prisilna kontrola još je uži koncept: odnosi se na trajniji obrazac izolacije, zastrašivanja, nadzora, ponižavanja i ograničavanja autonomije (Centers for Disease Control and Prevention, 2024; Stark, 2007). Zato svaku negativnu raspravu, kritiku ili šutnju nije opravdano opisati kao psihološku agresiju ili prisilnu kontrolu.

Odabrani toksični obrasci

Kritiziranje osobe i negativni partnerski obrasci

U partnerskim interakcijama važno je razlikovati kritiku konkretnog ponašanja od napada na identitet. Formulacija koja opisuje određeno ponašanje i njegovu posljedicu razlikuje se od globalnih etiketa poput „ti si takav” ili „ti uvijek sve uništiš”. Gottmanova istraživanja negativne afektivne i ponašajne procese, obrambenost i povlačenje povezuju s nepovoljnijim ishodima u određenim bračnim uzorcima. Međutim, ta istraživanja ne opravdavaju tvrdnju da je jedan komunikacijski obrazac univerzalni prediktor raspada svih odnosa (Gottman i Levenson, 1992; Kim, Capaldi i Crosby, 2007).

Ograničenje je i područje primjene. Gottmanovi modeli temelje se prvenstveno na partnerskim odnosima. Njihove nalaze ne treba automatski primjenjivati na obitelj, školu, radno mjesto ili društvene mreže.

Gaslighting

Centri za kontrolu i prevenciju bolesti gaslighting unutar psihološke agresije opisuju kao iznošenje lažnih informacija s namjerom da osoba posumnja u vlastito pamćenje i percepciju (Centers for Disease Control and Prevention, n.d.). Sustavni pregled Adair gaslighting prikazuje kao heterogeno definiran skup kognitivnih, perceptivnih, emocionalnih i kontrolirajućih taktika, osobito u kontekstu rodno uvjetovanog nasilja (Adair, 2025).

Takav nalaz ne dopušta da se svako neslaganje oko prošlog događaja automatski označi kao gaslighting. Za analizu je potrebno razmotriti obrazac interakcije, njegovu funkciju, odnos moći i posljedice za osobu kojoj je ponašanje usmjereno.

Emocionalna invalidacija

Emocionalna invalidacija može se proučavati kao iskustvo u kojem osoba doživljava da njezini osjećaji nisu priznati ili da se njihova važnost umanjuje. Dnevničko istraživanje mladih odraslih pokazalo je da je viša percipirana invalidacija emocija bila povezana s nižim pozitivnim afektom i većim negativnim afektom u određenim socijalnim kontekstima (Zielinski i sur., 2023).

Ovaj je nalaz korelacijski i temelji se na malom uzorku od 86 sudionika. Stoga ne dokazuje da invalidacija sama uzrokuje emocionalne teškoće niti se može automatski proširiti na sve odnose i populacije.

Silent treatment

U ovom se radu silent treatment odnosi na namjerno izbjegavanje komunikacije. Njegove funkcije i posljedice mogu biti različite, pa nije svako povlačenje iz razgovora jednako. Sustavni pregled Dubey i suradnika povezao je silent treatment s emocionalnim stresom i nižim zadovoljstvom odnosom, ali istodobno naglašava heterogenost uzroka i posljedica (Dubey i sur., 2026).

Psihološki mehanizmi

Privrženost i konflikt

Konflikt u bliskim odnosima može aktivirati sustav privrženosti. Osobe s izraženijom anksioznošću privrženosti mogu intenzivnije tražiti potvrdu i blizinu, dok osobe s izraženijim izbjegavajućim obrascima mogu reagirati povlačenjem. Takva kombinacija može proizvesti ciklus traženja kontakta i povlačenja.

Pregled laboratorijskih i kliničkih istraživanja zaključuje da nesigurnost privrženosti oblikuje perceptivne, fiziološke i bihevioralne reakcije tijekom konflikta te da povezani obrasci mogu narušiti kvalitetu odnosa (Simpson i sur., 2018). U istraživanju 50 parova kombinacija anksiozne privrženosti jednog partnera i izbjegavajuće privrženosti drugog bila je povezana s većom psihofiziološkom pobuđenošću tijekom konflikta. Taj rezultat treba tumačiti kao nalaz o mogućem mehanizmu, a ne kao dokaz da stil privrženosti određuje ponašanje osobe (Taylor i sur., 2018).

Socijalno učenje

Bandurina teorija socijalnog učenja polazi od pretpostavke da se ponašanja mogu učiti promatranjem modela te očekivanjem nagrade ili izbjegavanja kazne. Riječ je o teorijskoj pretpostavci o učenju ponašanja, a ne o determinističkoj tvrdnji o ishodu za svaku osobu (Bandura, 1977).

Longitudinalna istraživanja obiteljskih odnosa pokazuju da kvaliteta roditeljsko-dječje komunikacije i izloženost roditeljskoj agresiji mogu biti povezane s kasnijim socijalnim i emocionalnim funkcioniranjem djece. Nalazi ipak nisu potpuno jednolični. U jednom istraživanju negativan govor roditelja i djece nije dosljedno predviđao agresivne putanje, dok je pozitivna komunikacija bila povezana s povoljnijim ishodima (Meter i sur., 2021).

Regulacija emocija

Konflikt može uključivati međusobno pojačavanje emocionalne pobuđenosti: jedna osoba podiže ton, druga odgovara obrambeno, a prva to tumači kao napad. Longitudinalna istraživanja bračnih parova povezuju brže smirivanje negativnih emocija tijekom konflikta s većim zadovoljstvom odnosom (Bloch, Haase i Levenson, 2014).

Emocionalno potiskivanje nije isto što i uspješna regulacija emocija. U eksperimentalnom istraživanju potiskivanje emocionalnih izraza tijekom partnerskog razgovora bilo je povezano s nepovoljnijim fiziološkim reakcijama i smanjenom intimnošću (Peters i Jamieson, 2016). Taj nalaz ne dopušta zaključak o kroničnoj fiziološkoj šteti izvan ispitivanog konteksta.

Prisilna kontrola

Starkov koncept prisilne kontrole odnosi se na kontinuirani obrazac izolacije, zastrašivanja, nadzora, ponižavanja, ograničavanja kretanja, financijske kontrole i drugih postupaka kojima se smanjuju sloboda i autonomija druge osobe (Stark, 2007). CDC među oblike psihološke agresije uključuje nadzor komunikacije, izolaciju od obitelji i prijatelja, prijetnje, iskorištavanje ranjivosti i gaslighting (Centers for Disease Control and Prevention, n.d.).

Prisilna kontrola nije samo loš komunikacijski stil. U takvim odnosima sigurnost i autonomija imaju prednost pred pretpostavkom da obje osobe imaju jednaku odgovornost za problem ili da se odnos može popraviti zajedničkim vježbanjem komunikacije.

Posljedice za psihološku dobrobit

Dokazi o posljedicama nisu jednako snažni za sve obrasce i sve odnose. Najčvršće nalaze u ovom dosjeu pružaju istraživanja intimnog partnerskog nasilja, psihološkog zlostavljanja, invalidacije te roditeljsko-dječje komunikacije.

Meta-analiza globalnih istraživanja pronašla je povišene izglede za depresiju, posttraumatski stresni poremećaj i suicidalnost među ženama izloženima intimnom partnerskom nasilju (White i sur., 2024). U istraživanju žena koje su tražile pomoć zbog ozbiljnog partnerskog nasilja psihološko zlostavljanje i uhođenje pridonosili su simptomima posttraumatskog stresnog poremećaja i depresije nakon kontrole fizičkog nasilja, ozljeda i seksualne prisile (Mechanic, Weaver i Resick, 2008).

Ti se nalazi ne mogu jednostavno prevesti u tvrdnju da svaki negativan razgovor uzrokuje depresiju, traumu ili suicidalnost. Oni se odnose na ozbiljne oblike nasilja i zlostavljanja, a ne na širok i heterogen pojam toksične komunikacije.

U istraživanjima roditeljsko-dječje komunikacije pronađena je povezanost kvalitete komunikacije s općim mentalnim zdravljem adolescenata, depresivnim i anksioznim simptomima, suicidalnim idejama, posttraumatskim simptomima i problematičnim korištenjem interneta (Zapf i sur., 2024). Većina uključenih studija bila je presječnog dizajna, zbog čega se ne može zaključiti da komunikacija sama uzrokuje navedene ishode.

Različiti konteksti odnosa

Partnerski odnosi

Partnerska literatura najviše je razvila modele negativne komunikacije. Psihološka agresija povezana je s nižim zadovoljstvom odnosom, a longitudinalni nalazi upućuju na to da agresija može prethoditi padu zadovoljstva, iako su učinci često slabi i nedosljedni (Hammett i sur., 2018/2021).

Potrebno je razlikovati međusobni konflikt od jednostrane psihološke agresije i prisilne kontrole. U odnosu obilježenom ozbiljnom kontrolom preporuka da „obje osobe trebaju bolje komunicirati” može pogrešno izjednačiti odgovornost osobe koja trpi nasilje i osobe koja ga čini.

Roditeljsko-dječji odnosi

Sustavni pregled 37 kvantitativnih istraživanja pronašao je povezanost kvalitete roditeljsko-dječje komunikacije s različitim pokazateljima mentalnog zdravlja adolescenata, uključujući depresivne i anksiozne simptome, suicidalne ideje, posttraumatske simptome i problematično korištenje interneta (Zapf i sur., 2024). Ograničenje presječnih istraživanja posebno je važno jer ne omogućuje pouzdan zaključak o smjeru povezanosti.

Radna organizacija

Na radnom se mjestu srodni fenomeni proučavaju kroz psihološku agresiju, incivilnost, bullying, relacijsku pravdu i psihološku sigurnost. Sustavni pregled 30 studija, s više od 20.000 zaposlenika, pokazao je povezanost psihološke agresije na radnom mjestu s anksioznošću, depresivnim simptomima, ljutnjom, emocionalnom iscrpljenošću i fizičkim simptomima. Većina uključenih istraživanja bila je presječna, pa je zaključivanje o uzročnosti ograničeno (Pacheco i sur., 2021).

Meta-pregled radnih rizika pronašao je umjerene dokaze da su bullying, niska relacijska pravda i niska socijalna podrška povezani s većim rizikom razvoja uobičajenih mentalnih teškoća (Harvey i sur., 2017). Ovi se nalazi odnose na radne uvjete i srodne oblike štetnih interakcija, a ne na jedinstvenu kategoriju toksične komunikacije.

Škola i digitalno okruženje

U školskom kontekstu korisno je razlikovati toksičnu komunikaciju kao radni pojam od verbalnog nasilja, bullyinga, relacijske agresije i cyberbullyinga. Sustavni pregledi povezuju cyberbullying s nepovoljnim mentalnim i psihosocijalnim ishodima, ali upozoravaju da se velik dio dokaza temelji na presječnim istraživanjima te da se jasna uzročnost ne može uvijek dokazati (Kwan i sur., 2020).

Digitalna komunikacija može povećati publiku, trajanje i dostupnost štetnih poruka. Ipak, svaki uvredljiv sadržaj nije nužno interpersonalna toksična komunikacija. Za analizu je potrebno razlikovati privatne poruke među bliskim osobama, javno ponižavanje, koordinirano isključivanje iz grupe, prijetnje, nadzor i anonimno uznemiravanje.

Mogućnosti promjene i granice intervencija

Asertivnost, provjera razumijevanja i validacija mogu se prikazati kao komunikacijske strategije, ali izvori korišteni u ovom radu ne omogućuju zaključak da su same po sebi učinkovite u prekidanju svih štetnih obrazaca. Njihova moguća korisnost treba se razmatrati u sigurnim i relativno ravnopravnim odnosima te u okviru prikladnih intervencija.

Jedna kvazieksperimentalna studija među adolescentima ispitivala je program nenasilne komunikacije u usporedbi s drugim programom i kontrolnim uvjetom. Studija je pronašla prednost programa nenasilne komunikacije u rješavanju problema, ali nije potvrdila jasne učinke na emocionalnu inteligenciju ili otpornost (Dubey i sur., 2026). Ovaj se rezultat odnosi na ispitivani program i populaciju, a ne na sve moguće oblike nenasilne komunikacije.

Sustavni pregled i meta-analiza randomiziranih istraživanja pokazali su poboljšanja zadovoljstva odnosom i komunikacije u uključenim programima za parove, uz veliku heterogenost učinaka i ograničenu sigurnost zaključaka (Javadivala i sur., 2021). Stoga se programi za parove ne mogu prikazati kao opće rješenje.

Kod ozbiljne psihološke agresije, prijetnji ili prisilne kontrole prije zajedničke terapije potrebno je procijeniti sigurnost, slobodu izražavanja i mogućnost odmazde. Svjetska zdravstvena organizacija kod partnerskog nasilja naglašava pristupe usmjerene na sigurnost, iskustvo preživjele osobe i odgovarajuće upućivanje u službe podrške (World Health Organization, 2022).

Rasprava

Najčvršća interpretacija teme ne polazi od pretpostavke da postoji jedna „toksična osobnost”, jedan mehanizam ili jedan skup posljedica. Različiti obrasci mogu se razlikovati prema namjeri, učestalosti, odnosu moći, kontekstu i posljedicama. Zato je korisnije govoriti o preciznijim konstruktima nego sve negativne interakcije svesti na jednu kategoriju.

Uloga ličnosti, prethodnih iskustava, traume i kulture ostaje pitanje za daljnje istraživanje. Izvori uključeni u ovaj rad ne omogućuju procjenu njihova zasebnog doprinosa svim opisanim komunikacijskim obrascima. Bandurina teorija socijalnog učenja pruža teorijski okvir za razmatranje učenja ponašanja promatranjem modela, ali sama po sebi ne dokazuje da obiteljsko iskustvo određuje kasnije komunikacijske obrasce (Bandura, 1977).

Važna su i metodološka ograničenja literature. Pojmovi „toksična komunikacija”, „emocionalno zlostavljanje”, „psihološka agresija”, „relacijska agresija” i „prisilna kontrola” nisu sinonimi (Follingstad, 2007). Velik broj istraživanja koristi presječni dizajn i samoprocjene, a različiti se odnosi, populacije i konteksti ne mogu automatski uspoređivati. Nalazi o akutnoj emocionalnoj ili fiziološkoj pobuđenosti također se ne smiju pretvoriti u tvrdnje o kroničnoj bolesti ili dugoročno povišenom kortizolu.

Zaključak

„Toksična komunikacija” nije jedinstven psihološki konstrukt ni dijagnostička kategorija, nego radni naziv za različite obrasce koji se u literaturi proučavaju kroz preciznije pojmove. Psihološka agresija, psihološko zlostavljanje, invalidacija, gaslighting, intimno partnersko nasilje i prisilna kontrola ne predstavljaju isti fenomen i ne mogu se tumačiti kao da imaju jednake mehanizme ili posljedice.

Određeni ponavljani ili ozbiljni oblici psihološke agresije, psihološkog zlostavljanja i prisilne kontrole mogu biti povezani s narušenom psihološkom dobrobiti, osobito u odnosima obilježenima neravnotežom moći. Taj se zaključak ne može automatski proširiti na svaki konflikt, svaku negativnu komunikaciju ili sve vrste odnosa. Pri tumačenju nalaza potrebno je uzeti u obzir konstrukt koji se proučava, kontekst odnosa, populaciju, odnos moći i ograničenja istraživačkog dizajna.

Literatura

1. Adair, J. (2025). Defining Gaslighting in Gender-Based Violence: A Mixed-Methods Systematic Review. Trauma, Violence, & Abuse. https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/40650539/
2. American Psychiatric Association. (n.d.). What is the DSM? https://www.psychiatry.org/patients-families/what-is-the-dsm
3. Bandura, A. (1977). Social Learning Theory. Prentice Hall. https://books.google.com/books/about/Social_Learning_Theory.html?id=HFokAQAAMAAJ
4. Bloch, L., Haase, C. M., i Levenson, R. W. (2014). Emotion regulation during marital conflict and relationship satisfaction. https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/24188061/
5. Centers for Disease Control and Prevention. (2024). About Intimate Partner Violence. https://www.cdc.gov/intimate-partner-violence/about/
6. Centers for Disease Control and Prevention. (n.d.). Intimate Partner Violence: Uniform Definitions and Recommended Data Elements. https://www.cdc.gov/intimate-partner-violence/communication-resources/intimatepartnerviolence.pdf
7. Dubey, A. i sur. (2026). Antecedents and consequences of silent treatment in close adult relationships. https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/41768174/
8. Follingstad, D. R. (2007). Rethinking Current Approaches to Psychological Abuse: Conceptual and Methodological Issues. Aggression and Violent Behavior, 12(4), 439–458. https://uknowledge.uky.edu/crvaw_facpub/241/
9. Gottman, J. M., i Levenson, R. W. (1992). Marital processes predictive of later dissolution: behavior, physiology, and health. https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/1403613/
10. Hammett, J. F. i sur. (2018/2021). Intimate Partner Aggression and Marital Satisfaction: A Cross-Lagged Panel Analysis. DOI: 10.1177/0886260517747607. https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/29295030/
11. Harvey, S. B. i sur. (2017). Can work make you mentally ill? DOI: 10.1136/oemed-2016-104015. https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/28108676/
12. Javadivala, Z. i sur. (2021). Improved couple satisfaction and communication with marriage and relationship programs. DOI: 10.1186/s13643-021-01719-0. https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/34148550/
13. Kim, H. K., Capaldi, D. M., i Crosby, L. (2007). Generalizability of Gottman and Colleagues’ Affective Process Models of Couples’ Relationship Outcomes. https://onlinelibrary.wiley.com/doi/10.1111/j.1741-3737.2006.00343.x
14. Kwan, I. i sur. (2020). Cyberbullying and Children and Young People’s Mental Health: A Systematic Map of Systematic Reviews. DOI: 10.1089/cyber.2019.0370. https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/31977251/
15. Mechanic, M. B., Weaver, T. L., i Resick, P. A. (2008). Mental health consequences of psychological abuse and stalking. https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/18535306/
16. Meter, D. J., Ehrenreich, S. E., Beron, K., i Underwood, M. K. (2021). Parent-child communication and aggression trajectories. https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/38666246/
17. Pacheco, E. C. R. L. P. i sur. (2021). Impact of Psychological Aggression at the Workplace on Employees’ Health. DOI: 10.1177/0033294119875598. https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/33783252/
18. Peters, B. J., i Jamieson, J. P. (2016). Emotion suppression during intimate interaction. https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/27348498/
19. Simpson, J. A. i sur. (2018). Attachment, conflict and relationship quality: laboratory-based and clinical insights. https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/29753972/
20. Stark, E. (2007). Coercive Control: The Entrapment of Women in Personal Life. Oxford University Press. https://academic.oup.com/book/54159
21. Taylor, N. C., Seedall, R. B., Robinson, W. D., i Bradford, K. (2018). Attachment pairings and psychophysiological responses to marital conflict. https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/28504323/
22. White, S. J. i sur. (2024). Global Prevalence and Mental Health Outcomes of Intimate Partner Violence Among Women: A Systematic Review and Meta-Analysis. DOI: 10.1177/15248380231155529. https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/36825800/
23. World Health Organization. (2022). Preventing intimate partner violence improves mental health. https://www.who.int/news/item/06-10-2022-preventing-intimate-partner-violence-improves-mental-health/
24. World Health Organization. (n.d.). Mental health. https://www.who.int/data/gho/data/major-themes/health-and-well-being
25. Zapf, H. i sur. (2024). A systematic review of the association between parent-child communication and adolescent mental health. DOI: 10.1002/jcv2.12205. https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/38827979/
26. Zielinski, M. J., Veilleux, J. C., Fradley, M. F., i Skinner, K. D. (2023). Perceived emotion invalidation predicts daily affect and stressors. Anxiety, Stress, & Coping, 36(2), 214–228. https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/35135399/