synaptiq.art

Istraživanje za seminarski rad: Emocionalna inteligencija: teorijski modeli, psihometrijska validacija i praktična primjena u suvremenoj psihologiji

Proces izrade seminarskog rada

  1. 1. Istraživanje
  2. 2. Recenzija literature
  3. 3. Sinteza istraživanja
  4. 4. Kritička rasprava ×3
  5. 5. Nacrt rada
  6. 6. Recenzija nacrta
  7. 7. Seminarski rad

Istraživački dosje

1. Pregled teme

Emocionalna inteligencija nije jedinstven, jednoznačno operacionaliziran konstrukt. U suvremenoj psihologiji isti se naziv koristi za najmanje tri različite skupine pojava: sposobnosti obrade emocionalnih informacija, samoprocijenjene emocionalne dispozicije te šire skupove osobina, socijalnih vještina i kompetencija. Zbog toga se rezultati istraživanja ne mogu tumačiti bez istodobnog navođenja modela, mjere, populacije i kriterija ishoda. ([frontiersin.org](https://www.frontiersin.org/journals/psychology/articles/10.3389/fpsyg.2019.01116/full))

Akademski koncept emocionalne inteligencije oblikovali su Peter Salovey i John D. Mayer člankom iz 1990., u kojem su je povezali sa socijalnom inteligencijom i definirali kao sposobnost opažanja, razlikovanja i korištenja emocionalnih informacija u mišljenju i ponašanju. Mayer, Salovey i David Caruso poslije su koncept precizirali u model četiri grane. ([scholars.unh.edu](https://scholars.unh.edu/psych_facpub/450/))

Prije tog rada postojali su teorijski prethodnici u istraživanju socijalne inteligencije te u Gardnerovoj raspravi o interpersonalnoj i intrapersonalnoj inteligenciji. Ti su pristupi stvorili intelektualni kontekst, ali ih ne treba izjednačavati s kasnijim psihometrijskim modelima emocionalne inteligencije. ([onlinelibrary.wiley.com](https://onlinelibrary.wiley.com/doi/10.1002/pam.4050030422))

Daniel Goleman imao je ključnu ulogu u popularizaciji termina nakon knjige Emotional Intelligence iz 1995. Njegov pristup emocionalnu inteligenciju nije ograničio na kognitivne sposobnosti, nego ju je povezao sa samosviješću, samoregulacijom, motivacijom, empatijom i društvenim kompetencijama. Time je koncept postao važan u obrazovanju, menadžmentu i popularnoj psihologiji, ali se istodobno povećala terminološka i psihometrijska heterogenost polja. ([kirkusreviews.com](https://www.kirkusreviews.com/book-reviews/daniel-goleman/emotional-intelligence/))

Središnji zaključak: najčvršće je poduprta tvrdnja da postoje mjerljive emocionalne sposobnosti i dispozicije povezane s različitim psihološkim i socijalnim ishodima. Slabije je poduprta tvrdnja da postoji jedinstveni opći „emocionalni kvocijent” koji neovisno o mjeri i kontekstu snažno predviđa životni, akademski ili profesionalni uspjeh.

2. Ključne teorijske tvrdnje

  1. Emocionalna inteligencija kao sposobnost. U modelu Mayera, Saloveya i Carusa emocionalna inteligencija pripada području inteligencije jer se odnosi na rješavanje problema koji uključuju emocije i emocionalno znanje.
  2. Emocionalna inteligencija kao osobina. Petrides i Furnham razlikuju emocionalnu inteligenciju kao osobinu od sposobnosti. U tom se modelu mjeri tipično ponašanje, emocionalna samoučinkovitost i subjektivna procjena vlastitih emocionalnih kapaciteta.
  3. Emocionalna inteligencija kao mješoviti model kompetencija. Bar-On i Goleman u konstrukt uključuju širi raspon osobina i kompetencija, primjerice prilagodljivost, upravljanje stresom, motivaciju, društvene vještine i opću dobrobit.
  4. Naziv nije dovoljan za usporedbu studija. Mjera MSCEIT, upitnik TEIQue, Bar-Onov EQ-i i Golemanov inventar kompetencija ne mjere isto, čak i kada svi koriste naziv emocionalna inteligencija.
Usporedba glavnih modela emocionalne inteligencije
Model Što konstrukt znači Tipična metoda Glavna prednost Glavno ograničenje
Mayer–Salovey–Caruso Sposobnost opažanja, korištenja, razumijevanja i regulacije emocija Testovi maksimalne izvedbe, osobito MSCEIT Najjasnije odvaja emocionalne sposobnosti od osobnosti i samoprocjene Problem određivanja „točnih” emocionalnih odgovora, slabija pouzdanost pojedinih podskala i kulturna osjetljivost
Bar-On Širi sustav emocionalnih i socijalnih kompetencija, prilagodljivosti i upravljanja stresom Samoprocjenski inventar EQ-i Primjenjivost u organizacijskom i kliničkom kontekstu Preklapanje s osobnošću, dobrobiti i općom emocionalnom stabilnošću
Goleman Skup emocionalnih i socijalnih kompetencija važnih za ponašanje i uspješnost Samoprocjene, procjene drugih i modeli kompetencija Praktična uporabljivost u obrazovanju, vodstvu i razvoju zaposlenika Široka definicija konstrukta otežava falsifikaciju i razlikovanje od postojećih osobina i vještina
Petridesova trait-EI teorija Konstelacija emocionalnih samopercepcija i dispozicija TEIQue i srodni samoprocjenski upitnici Teorijski jasnije smješta konstrukt u osobnost i tipično ponašanje Visoko preklapanje s osobinama ličnosti, samopoštovanjem i afektivnom dobrobiti

Podjela na sposobnosni, trait i mješoviti model najčešća je u suvremenoj literaturi. Dodatno se koristi podjela na tri „struje”: testove sposobnosti, samoprocjenske mjere utemeljene na modelu Mayera i Saloveya te mješovite modele koji uključuju širi skup kompetencija. ([frontiersin.org](https://www.frontiersin.org/journals/psychology/articles/10.3389/fpsyg.2019.01116/full))

3. Model četiri grane Mayera, Saloveya i Carusa

  1. Opažanje i izražavanje emocija. Odnosi se na prepoznavanje emocija u licu, glasu, tijelu, umjetničkim prikazima i vlastitom doživljaju.
  2. Korištenje emocija za olakšavanje mišljenja. Emocionalna stanja mogu usmjeravati pažnju, mijenjati prioritete i poduprijeti određene načine razmišljanja.
  3. Razumijevanje emocija. Obuhvaća razlikovanje emocija, razumijevanje njihovih uzroka, posljedica, prijelaza i složenih kombinacija.
  4. Refleksivna regulacija emocija. Odnosi se na izbor načina upravljanja emocijama u sebi i drugima radi prilagodljivog mišljenja, odlučivanja i ponašanja.

Model je teorijski koherentan zato što emocionalnu inteligenciju tretira kao specifično područje obrade informacija. Međutim, iz njega ne slijedi da osoba koja dobro rješava test emocionalnog razumijevanja nužno učinkovito regulira vlastite emocije u stvarnom životu. Test maksimalne izvedbe i tipično svakodnevno ponašanje nisu isti konstrukt. ([scholars.unh.edu](https://scholars.unh.edu/psych_facpub/375/))

4. Psihometrijska operacionalizacija i validacija

4.1. MSCEIT i testovi maksimalne izvedbe

MSCEIT je najpoznatija mjera sposobnosnog modela. Umjesto da ispitanik procjenjuje koliko je emocionalno sposoban, test od njega traži rješavanje zadataka povezanih s opažanjem, korištenjem, razumijevanjem i upravljanjem emocijama. Odgovori se najčešće boduju prema konsenzusu opće populacije ili prema procjeni stručnjaka. ([pubmed.ncbi.nlm.nih.gov](https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/12899321/))

Takvo bodovanje pokušava riješiti problem subjektivnosti emocionalnih zadataka, ali ga ne uklanja. Konsenzus ne mora biti isto što i psihološka točnost, a stručni konsenzus može odražavati teorijske pretpostavke stručnjaka. Osim toga, „točan” odgovor može ovisiti o jeziku, kulturi, društvenim normama i kontekstu situacije. ([sciencedirect.com](https://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S0191886909002761))

MSCEIT je pokazao određenu razlučivost od osobnosti i samoprocjenskih mjera, ali nalazi o njegovoj faktorskoj strukturi i pouzdanosti nisu potpuno jednoznačni. Problem je osobito izražen kada se interpretiraju pojedinačne grane ili podskale, a ne ukupni rezultat. ([journals.sagepub.com](https://journals.sagepub.com/doi/10.1177/0146167203254596))

4.2. Samoprocjenske mjere

Upitnici poput TEIQuea, EQ-ija i Schutteova samoprocjenskog testa mjere ono što osoba misli o vlastitim emocionalnim sposobnostima i uobičajenom ponašanju. Oni su stoga bliži emocionalnoj samoučinkovitosti, dispozicijama i tipičnoj izvedbi nego kognitivnoj sposobnosti u užem smislu. ([onlinelibrary.wiley.com](https://onlinelibrary.wiley.com/doi/pdf/10.1002/per.416))

Samoprocjenske mjere često imaju dobru unutarnju konzistenciju, ali visoka unutarnja konzistencija sama po sebi ne dokazuje valjanost konstrukta. Slični odgovori na velik broj čestica mogu biti posljedica preklapanja sadržaja, socijalno poželjnog odgovaranja ili općeg pozitivnog samopojma. ([frontiersin.org](https://www.frontiersin.org/journals/psychology/articles/10.3389/fpsyg.2019.01116/full))

U studiji Bracketta i Mayera MSCEIT je imao minimalne odnose s EQ-i-jem i samoprocjenskim mjerama, dok su se dvije samoprocjenske mjere međusobno umjereno povezivale. To upućuje na zaključak da sposobnosna i samoprocjenska emocionalna inteligencija nisu samo dvije metode mjerenja iste latentne varijable, nego često predstavljaju različite konstrukte. ([journals.sagepub.com](https://journals.sagepub.com/doi/10.1177/0146167203254596))

4.3. Konvergentna, diskriminantna i inkrementalna valjanost

Konvergentna valjanost traži da se različite mjere istog konstrukta međusobno povezuju. U području emocionalne inteligencije ta je povezanost često jača među samoprocjenskim mjerama nego između samoprocjenskih i sposobnosnih mjera.

Diskriminantna valjanost traži da emocionalna inteligencija nije samo drugačiji naziv za neuroticizam, ekstraverziju, ugodnost, samopoštovanje, opću inteligenciju ili emocionalnu stabilnost. Kod trait i mješovitih mjera preklapanje s tim konstruktima predstavlja trajni problem. ([onlinelibrary.wiley.com](https://onlinelibrary.wiley.com/doi/pdf/10.1002/per.416))

Inkrementalna valjanost znači da emocionalna inteligencija predviđa kriterij iznad već poznatih prediktora, primjerice opće kognitivne sposobnosti i osobina Velike petorke. To je stroži test od obične korelacije. Upravo na tom testu rezultati postaju osjetljivi na izbor mjere i kriterija. ([pubmed.ncbi.nlm.nih.gov](https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/20085406/))

U procjeni emocionalne inteligencije zato treba odvojeno izvještavati:

  • koji je model korišten;
  • mjeri li se maksimalna sposobnost ili tipično ponašanje;
  • koji su dokazi pouzdanosti i test-retest stabilnosti;
  • kako su definirani točni odgovori;
  • je li potvrđena faktorska struktura;
  • je li kontrolirana opća inteligencija i osobnost;
  • je li kriterij samoprocjenski, procijenjen od drugih ili objektivan;
  • jesu li testirane kulturna i jezična ekvivalentnost.

5. Empirijski nalazi i razina dokaza

5.1. Mentalno zdravlje i dobrobit

Najstabilniji nalazi odnose se na povezanost emocionalne inteligencije, osobito trait i mješovitih samoprocjenskih mjera, s mentalnim zdravljem i subjektivnom dobrobiti. Martins, Ramalho i Morin u meta-analizi 105 veličina učinka i 19.815 sudionika izvijestili su o jačoj povezanosti trait emocionalne inteligencije sa zdravljem nego sposobnosne emocionalne inteligencije: približno r = 0,34 nasuprot r = 0,17. Povezanost je bila veća za mentalno zdravlje nego za fizičko zdravlje. ([ciencia.iscte-iul.pt](https://ciencia.iscte-iul.pt/publications/7915/export))

Sustavni pregled adolescenata također je pronašao pretežno negativne povezanosti emocionalne inteligencije s internalizirajućim teškoćama, depresijom i anksioznošću. Međutim, takvi nalazi najčešće proizlaze iz korelacijskih i presječnih studija. Oni ne pokazuju da niska emocionalna inteligencija uzrokuje mentalni poremećaj, niti da bi povećanje rezultata na određenom upitniku samo po sebi liječilo depresiju ili anksioznost. ([pubmed.ncbi.nlm.nih.gov](https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/24793394/))

Meta-analiza subjektivne dobrobiti također podupire pozitivnu povezanost emocionalne inteligencije s dobrobiti, ali interpretacija mora uzeti u obzir činjenicu da se neke mjere emocionalne inteligencije sadržajno preklapaju s pozitivnim afektom, samopoštovanjem i općim zadovoljstvom životom. ([tandfonline.com](https://www.tandfonline.com/doi/abs/10.1080/17439760.2015.1058968?journalCode=rpos20))

Razina dokaza: srednje visoka za povezanost; niska do srednja za uzročnost. Povezanost je potvrđena kroz više meta-analiza, ali smjer odnosa može biti dvosmjeran: emocionalne vještine mogu doprinositi boljoj regulaciji stresa, dok dobro mentalno zdravlje može istodobno poboljšati samoprocjenu vlastitih emocionalnih sposobnosti.

5.2. Akademski uspjeh

Najopsežnija meta-analiza MacCanna i suradnika obuhvatila je 158 izvora, 1.246 veličina učinka i 42.529 sudionika. Ukupna povezanost emocionalne inteligencije s akademskim uspjehom bila je približno r = 0,20. Povezanost je bila veća za sposobnosnu emocionalnu inteligenciju, r = 0,24, nego za samoprocjensku, r = 0,12, ili mješovitu, r = 0,19. ([ora.ox.ac.uk](https://ora.ox.ac.uk/objects/uuid%3A0a45dd6a-1873-46e8-ba29-9485995280c9))

Nakon kontrole opće inteligencije i osobina Velike petorke, sposobnosna emocionalna inteligencija objasnila je dodatnih približno 1,7 % varijance akademskog uspjeha, samoprocjenska 0,7 %, a mješovita 2,3 %. Najveći inkrementalni doprinos unutar sposobnosnog modela imali su razumijevanje i upravljanje emocijama. ([ora.ox.ac.uk](https://ora.ox.ac.uk/objects/uuid%3A0a45dd6a-1873-46e8-ba29-9485995280c9))

Druga meta-analiza srednjoškolskih istraživanja također je pronašla pozitivan odnos, ali uz visoku heterogenost među studijama. Prosječna povezanost bila je veća u studijama koje su koristile sposobnosne mjere nego u onima koje su koristile samoprocjene ili mješovite mjere. ([pmc.ncbi.nlm.nih.gov](https://pmc.ncbi.nlm.nih.gov/articles/PMC7385306/))

Najrazumnije objašnjenje nije da emocionalna inteligencija izravno „proizvodi” bolje ocjene, nego da pojedine emocionalne sposobnosti mogu olakšati upravljanje akademskim stresom, održavanje pažnje, traženje pomoći, odnose s nastavnicima i vršnjacima te ustrajnost nakon neuspjeha. To su teorijski i djelomično empirijski podržani mehanizmi, ali nisu jednako potvrđeni u svim populacijama i obrazovnim sustavima.

Razina dokaza: srednja. Povezanost je ponovljena u velikim meta-analizama, ali je uglavnom mala do umjerena, heterogena i osjetljiva na vrstu mjere i kriterija. Nema osnove za tvrdnju da emocionalna inteligencija predviđa akademski uspjeh bolje od kognitivne sposobnosti ili savjesnosti.

5.3. Profesionalni uspjeh i radna izvedba

Meta-analize u organizacijskoj psihologiji nalaze pozitivne odnose emocionalne inteligencije s radnom izvedbom, zadovoljstvom poslom, organizacijskom privrženošću i organizacijskim građanskim ponašanjem, kao i negativan odnos sa stresom na poslu. U novijoj meta-analizi zaposleničkih ishoda rezultati su se razlikovali prema modelu: samoprocjenske mjere često su pokazivale veće povezanosti od sposobnosnih mjera, što može odražavati njihovo preklapanje s osobnošću, samoučinkovitošću i samoprocijenjenom izvedbom. ([frontiersin.org](https://www.frontiersin.org/journals/psychology/articles/10.3389/fpsyg.2022.611348/full))

O’Boyle i suradnici u meta-analizi su razlikovali tri struje emocionalne inteligencije: sposobnosne mjere, samoprocjenske mjere utemeljene na modelu Mayera i Saloveya te mješovite modele kompetencija. Njihov pristup pokazuje da se ukupni zaključak o „emocionalnoj inteligenciji i poslu” mijenja ovisno o tome koja je struja uključena u analizu. ([onlinelibrary.wiley.com](https://onlinelibrary.wiley.com/doi/full/10.1002/job.714))

Posebno važan korektiv donosi meta-analiza Josepha, Jina, Newmana i O’Boylea. Za mješovite samoprocjenske mjere pronađena je povezanost sa supervizorskom procjenom radne izvedbe od približno ρ = 0,29, ali je odnos nakon kontrole sposobnosne emocionalne inteligencije, samoučinkovitosti, osobina Velike petorke, opće mentalne sposobnosti i samoprocijenjene izvedbe pao na približno nulu. To sugerira da dio snažnih korelacija proizlazi iz sadržajnog preklapanja s već poznatim konstruktima. ([pubmed.ncbi.nlm.nih.gov](https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/25243996/))

Côtéov pregled organizacijske literature zaključuje da odnos emocionalne inteligencije i radnih ishoda nije nužno univerzalan. Kontekst posla, emocionalni zahtjevi, položaj zaposlenika i druge osobine mogu moderirati odnos. Emocionalna inteligencija može biti važnija u poslovima koji uključuju emocionalni rad, pregovaranje, vođenje ili intenzivnu socijalnu interakciju nego u poslovima s malo interpersonalnih zahtjeva. ([annualreviews.org](https://www.annualreviews.org/doi/pdf/10.1146/annurev-orgpsych-031413-091233))

Razina dokaza: srednja. Pozitivne povezanosti postoje, ali nisu dovoljne za univerzalne tvrdnje o selekciji zaposlenika, vodstvu ili predviđanju karijere. Za praktičnu primjenu važni su kriterij izvedbe, izvor procjene i kontrola osobnosti i kognitivne sposobnosti.

5.4. Može li se emocionalna inteligencija razvijati?

Meta-analiza Hodžića i suradnika obuhvatila je 24 studije s 28 uzoraka zdravih odraslih osoba i pronašla umjereno poboljšanje rezultata nakon treninga emocionalne inteligencije, uz zadržavanje učinka na naknadnom mjerenju. To je dokaz da se barem neki rezultati na mjerama emocionalnih kompetencija mogu promijeniti nakon strukturiranog programa. ([journals.sagepub.com](https://journals.sagepub.com/doi/10.1177/1754073917708613))

Međutim, promjena rezultata na upitniku nije isto što i trajna promjena ponašanja, kliničkog funkcioniranja ili radne izvedbe. Sustavni pregledi novijih radnih intervencija i dalje ističu potrebu za kvalitetnijim randomiziranim kontroliranim istraživanjima, dugoročnim praćenjem i mjerama koje nisu samo samoprocjenske. ([pubmed.ncbi.nlm.nih.gov](https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/39627880/))

Razina dokaza: ograničeno do srednje. Postoje obećavajući nalazi o treniranju, ali još nije potvrđeno da standardizirani programi dugoročno povećavaju stvarnu emocionalnu sposobnost ili proizvode široke i stabilne životne koristi.

6. Suprotni nalazi i glavne znanstvene kontroverze

6.1. Je li emocionalna inteligencija jedan konstrukt?

Najtemeljnija kritika odnosi se na nedostatak konsenzusa o tome što emocionalna inteligencija uključuje. U nekim modelima riječ je o sposobnosti obrade emocionalnih informacija, u drugima o osobinama ličnosti, a u trećima o širokom skupu kompetencija. Zbog toga se pod istim nazivom mogu uspoređivati različite pojave. ([onlinelibrary.wiley.com](https://onlinelibrary.wiley.com/doi/abs/10.1111/j.1754-9434.2010.01231.x))

Posljedica je takozvani problem „jingle” i „jangle”: različiti konstrukti dobivaju isto ime, dok se isti ili slični konstrukti nazivaju različitim imenima. Na primjer, emocionalna samoregulacija, otpornost, emocionalna stabilnost, samoučinkovitost i upravljanje stresom mogu se u pojedinim inventarima pojaviti kao različite podskale emocionalne inteligencije, iako već imaju vlastitu teorijsku i empirijsku povijest.

6.2. Je li emocionalna inteligencija stvarno oblik inteligencije?

Zagovornici sposobnosnog modela ističu da emocionalni zadaci mogu imati bolje i lošije odgovore, da se rezultati povezuju s kognitivnom sposobnošću te da emocionalno rezoniranje ima specifičan sadržaj. Kritičari upozoravaju da se takav konstrukt može svesti na kombinaciju opće inteligencije, verbalnog razumijevanja, socijalnog znanja i kulturnih normi. Côté navodi da su korelacije između emocionalne i drugih inteligencija male prema uobičajenim kriterijima, ali pitanje položaja emocionalne inteligencije unutar šire strukture sposobnosti ostaje otvoreno. ([annualreviews.org](https://www.annualreviews.org/doi/pdf/10.1146/annurev-orgpsych-031413-091233))

6.3. Problem samoprocjene

Osoba može vjerovati da dobro razumije emocije, a da u stvarnim situacijama često pogrešno procjenjuje sebe i druge. Obrnuto, osoba može imati dobre sposobnosti emocionalnog zaključivanja, ali nisku emocionalnu samouvjerenost. Zato samoprocjena nije zamjena za test sposobnosti, opažanje ponašanja ili procjenu drugih. ([journals.sagepub.com](https://journals.sagepub.com/doi/10.1177/0146167203254596))

Samoprocjenske mjere mogu biti korisne kada je istraživačko pitanje usmjereno na tipično ponašanje, emocionalnu samoučinkovitost ili načine suočavanja. One su problematične kada se interpretiraju kao objektivna mjera emocionalnog rezoniranja. ([frontiersin.org](https://www.frontiersin.org/journals/psychology/articles/10.3389/fpsyg.2019.01116/full))

6.4. Velike tvrdnje o uspjehu

Popularna literatura često je emocionalnu inteligenciju prikazivala kao faktor koji može biti važniji od kvocijenta inteligencije ili kao gotovo opći prediktor životnog uspjeha. Takve tvrdnje nisu poduprte suvremenim meta-analitičkim nalazima. U akademskom i profesionalnom kontekstu učinci su uglavnom mali do umjereni i ovise o modelu, kriteriju, populaciji i kontrolnim varijablama. ([ora.ox.ac.uk](https://ora.ox.ac.uk/objects/uuid%3A0a45dd6a-1873-46e8-ba29-9485995280c9))

6.5. Može li visoka emocionalna inteligencija imati negativne učinke?

Emocionalne sposobnosti nisu moralna osobina. Sposobnost opažanja tuđih emocija može se koristiti za pomoć, pregovaranje i smirivanje sukoba, ali i za manipulaciju, pritisak ili strateško iskorištavanje ranjivosti. Organizacijska literatura zato sve više razmatra kontekste u kojima viša emocionalna inteligencija može biti neutralna ili čak nepovoljna, osobito kada se emocionalne sposobnosti kombiniraju s antisocijalnim ciljevima ili neetičnim ponašanjem. To je važna teorijska mogućnost, ali nije jednako empirijski potvrđena kao pozitivne korelacije s dobrobiti i radnim ishodima. ([annualreviews.org](https://www.annualreviews.org/doi/pdf/10.1146/annurev-orgpsych-031413-091233))

7. Relevantni mehanizmi uz epistemološke ograde

  • Opažanje emocija: točnije prepoznavanje emocionalnih signala može poboljšati socijalnu koordinaciju. Nije dokazano da je svaka sposobnost prepoznavanja emocija jednako korisna u svim kulturama i situacijama.
  • Emocionalno razumijevanje: razumijevanje uzroka i razvoja emocija može pridonijeti boljoj procjeni situacije. To ne znači da emocionalno razumijevanje automatski vodi dobroj odluci.
  • Regulacija emocija: može olakšati suočavanje sa stresom, odgoditi impulzivnu reakciju i održati usmjerenost na cilj. Veza između rezultata na testu i stvarne regulacije u svakodnevnom životu nije savršena.
  • Socijalni odnosi: emocionalne sposobnosti mogu posredno djelovati preko kvalitete odnosa, podrške i suradnje. Većina takvih mehanizama još se oslanja na korelacijske ili medijacijske modele, a ne na eksperimentalnu potvrdu uzročnog lanca.
  • Akademska izvedba: mogući posrednici uključuju akademski stres, ustrajnost, pažnju, traženje pomoći i odnose u obrazovnom okruženju. Nijedan od tih mehanizama ne može se smatrati univerzalno potvrđenim.
  • Radna izvedba: emocionalna inteligencija može biti relevantnija kada posao zahtijeva emocionalni rad, pregovaranje, vodstvo ili upravljanje odnosima. Važnost konstrukta stoga ovisi o situaciji, a ne samo o individualnom rezultatu.

Najveća metodološka pogreška bila bi pretvaranje korelacijskog nalaza u tvrdnju o mehanizmu. Ako su emocionalna inteligencija i dobrobit povezane, iz toga se ne može zaključiti djeluje li emocionalna inteligencija na dobrobit, dobrobit na emocionalnu samoprocjenu ili treća varijabla objašnjava oba ishoda.

8. Metodološka ograničenja istraživačkog područja

  1. Heterogenost konstrukta: studije često koriste isti naziv za različite modele.
  2. Heterogenost mjera: MSCEIT, TEIQue, EQ-i, Schutteov test i inventari kompetencija ne daju međusobno zamjenjive rezultate.
  3. Problem kriterijske kontaminacije: samoprocjena emocionalne inteligencije i samoprocjena radne izvedbe mogu dijeliti istu metodu mjerenja.
  4. Preklapanje s osobnošću: trait i mješovite mjere često uključuju sadržaje povezane s neuroticizmom, ekstraverzijom, ugodnošću, savjesnošću i samopoštovanjem.
  5. Nejasan status „točnog” emocionalnog odgovora: konsenzus nije nužno psihološka istina, a stručni odgovor može ovisiti o teoriji i kulturi.
  6. Kulturna i jezična pristranost: izražavanje, prepoznavanje i regulacija emocija nisu potpuno neovisni o društvenim normama.
  7. Ograničena ekološka valjanost: rješavanje kratkog testa ne mora odražavati ponašanje u dugotrajnim, emocionalno intenzivnim odnosima.
  8. Presječni dizajn: velik dio literature ne omogućuje zaključke o razvoju i uzročnosti.
  9. Publikacijska pristranost: pozitivne povezanosti vjerojatnije se objavljuju od nultih i negativnih nalaza.
  10. Nejasna interpretacija ukupnog rezultata: prosjek više grana može prikriti specifične profile, neujednačene sposobnosti i mjerne pogreške.

Važno je i to da dobivena pouzdanost nije ista stvar kao konstruktna valjanost. Test može konzistentno mjeriti nešto što nije emocionalna inteligencija u teorijskom smislu, primjerice pozitivni samopojam ili emocionalnu stabilnost.

9. Otvorena pitanja

  • Može li se razviti jedinstveni model koji će razlikovati emocionalne sposobnosti, emocionalne dispozicije i stvarne emocionalne kompetencije?
  • Kako najbolje mjeriti emocionalnu regulaciju u stvarnim situacijama, a ne samo kroz hipotetske zadatke ili samoprocjenu?
  • Koji je položaj emocionalne inteligencije u odnosu na opću inteligenciju, socijalnu inteligenciju i osobine Velike petorke?
  • Jesu li rezultati emocionalne inteligencije usporedivi među kulturama i jezicima?
  • Koji su ishodi specifični za emocionalnu inteligenciju, a koji se mogu objasniti već poznatim konstruktima?
  • U kojim poslovima emocionalna inteligencija ima najveću dodatnu vrijednost?
  • Može li se razlikovati korisna emocionalna regulacija od emocionalnog potiskivanja, površinskog emocionalnog rada ili manipulacije?
  • Jesu li intervencije učinkovitije kada razvijaju specifične vještine, primjerice emocionalno označavanje i regulaciju, umjesto općeg „povećanja EQ-a”?
  • Koliko su učinci treninga trajni i prenose li se na objektivno ponašanje?
  • Kako uključiti situacijske, organizacijske i kulturne čimbenike u modele emocionalne inteligencije?

10. Preporučena struktura budućeg rada

  1. Uvod: zašto je emocionalna inteligencija važna, ali teorijski i mjerno sporna.
  2. Prethodnici koncepta: socijalna inteligencija, interpersonalna i intrapersonalna inteligencija te nastanak termina u psihologiji 1990-ih.
  3. Salovey i Mayer 1990.: izvorna definicija i odnos prema socijalnoj inteligenciji.
  4. Model četiri grane: opažanje, korištenje, razumijevanje i regulacija emocija.
  5. Razvoj mjera: MEIS, MSCEIT i testovi sposobnosti; EQ-i, TEIQue, Schutteov test i inventari kompetencija.
  6. Golemanova popularizacija: širenje koncepta u obrazovanju, organizacijama i popularnoj psihologiji te proširenje konstrukta na kompetencije.
  7. Psihometrijska validacija: pouzdanost, faktorska struktura, konvergentna i diskriminantna valjanost, inkrementalna valjanost te problem bodovanja.
  8. Empirijski ishodi: mentalno zdravlje, dobrobit, akademski uspjeh, radna izvedba i treniranje.
  9. Kontroverze: preklapanje s osobnošću i inteligencijom, heterogenost modela, samoprocjena, kulturna valjanost i pretjerane popularne tvrdnje.
  10. Zaključak: emocionalna inteligencija kao korisna, ali višeznačna obitelj konstrukata čija vrijednost ovisi o preciznoj definiciji i odgovarajućoj mjeri.

11. Zaključna procjena

Emocionalna inteligencija nije znanstveno nepostojeći konstrukt, ali nije ni jedinstvena sposobnost koja se može valjano svesti na jedan univerzalni rezultat. Najbolje teorijski definirana verzija jest sposobnosni model Mayera, Saloveya i Carusa. Najstabilnije povezanosti s mentalnim zdravljem i svakodnevnim funkcioniranjem često se dobivaju trait mjerama, ali one istodobno snažnije preklapaju s osobnošću i dobrobiti. Mješoviti modeli korisni su u praktičnom razvoju kompetencija, no njihova široka definicija otežava diskriminantnu i inkrementalnu valjanost.

Empirijski nalazi podupiru male do umjerene povezanosti s mentalnim zdravljem, akademskim uspjehom i radnim ishodima. Ne podupiru jednostavne tvrdnje da emocionalna inteligencija nadilazi IQ, da sama uzrokuje uspjeh ili da jedan test može pouzdano predvidjeti cjelokupno funkcioniranje osobe. Znanstveno održiv pristup zato mora uvijek navesti: koji model, koja mjera, koji kriterij, koja populacija i koje kontrolne varijable.

12. Stvarno korišteni izvori i tragovi provjere

  1. Salovey, P., & Mayer, J. D. (1990). Emotional Intelligence. Imagination, Cognition and Personality, 9, 185–211. DOI: 10.2190/DUGG-P24E-52WK-6CDG. ([scholars.unh.edu](https://scholars.unh.edu/psych_facpub/450/))
  2. Mayer, J. D., Salovey, P., & Caruso, D. R. (2004). Emotional Intelligence: Theory, Findings, and Implications. Psychological Inquiry, 15, 197–215. DOI: 10.1207/S15327965PLI1503_02. ([scholars.unh.edu](https://scholars.unh.edu/psych_facpub/375/))
  3. Petrides, K. V., & Furnham, A. (2001). Trait emotional intelligence: Psychometric investigation with reference to established trait taxonomies. European Journal of Personality, 15, 425–448. DOI: 10.1002/per.416. ([onlinelibrary.wiley.com](https://onlinelibrary.wiley.com/doi/pdf/10.1002/per.416))
  4. Bar-On, R. (1997). BarOn Emotional Quotient Inventory: A Measure of Emotional Intelligence. Toronto: Multi-Health Systems. Bibliografski zapis i opis instrumenta provjereni u knjižničnom zapisu. ([books.google.com](https://books.google.com/books/about/BarOn_Emotional_Quotient_Inventory.html?id=W9SKngEACAAJ))
  5. Goleman, D. (1995). Emotional Intelligence. New York: Bantam Books. Bibliografski podatak o izdanju i datumu objave provjeren u bibliografskom zapisu. ([kirkusreviews.com](https://www.kirkusreviews.com/book-reviews/daniel-goleman/emotional-intelligence/))
  6. Mayer, J. D., Salovey, P., Caruso, D. R., & Sitarenios, G. (2003). Measuring Emotional Intelligence with the MSCEIT V2.0. Emotion, 3, 97–105. DOI: 10.1037/1528-3542.3.1.97. ([pubmed.ncbi.nlm.nih.gov](https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/12899321/))
  7. Brackett, M. A., & Mayer, J. D. (2003). Convergent, Discriminant, and Incremental Validity of Competing Measures of Emotional Intelligence. Personality and Social Psychology Bulletin, 29. DOI: 10.1177/0146167203254596. ([journals.sagepub.com](https://journals.sagepub.com/doi/10.1177/0146167203254596))
  8. Joseph, D. L., & Newman, D. A. (2010). Emotional intelligence: An integrative meta-analysis and cascading model. Journal of Applied Psychology, 95, 54–78. DOI: 10.1037/a0017286. ([pubmed.ncbi.nlm.nih.gov](https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/20085406/))
  9. O’Boyle, E. H., Humphrey, R. H., Pollack, J. M., Hawver, T. H., & Story, P. A. (2011). The relation between emotional intelligence and job performance: A meta-analysis. Journal of Organizational Behavior. DOI: 10.1002/job.714. ([onlinelibrary.wiley.com](https://onlinelibrary.wiley.com/doi/full/10.1002/job.714))
  10. Joseph, D. L., Jin, J., Newman, D. A., & O’Boyle, E. H. (2015). Why Does Self-Reported Emotional Intelligence Predict Job Performance? A Meta-Analytic Investigation of Mixed EI. Journal of Applied Psychology, 100, 298–342. DOI: 10.1037/a0037681. ([pubmed.ncbi.nlm.nih.gov](https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/25243996/))
  11. Martins, A., Ramalho, N., & Morin, E. (2010). A comprehensive meta-analysis of the relationship between Emotional Intelligence and health. Personality and Individual Differences, 49, 554–564. DOI: 10.1016/j.paid.2010.05.029. ([ciencia.iscte-iul.pt](https://ciencia.iscte-iul.pt/publications/7915/export))
  12. MacCann, C., Jiang, Y., Brown, L. E. R., Double, K. S., Bucich, M., & Minbashian, A. (2020). Emotional intelligence predicts academic performance: A meta-analysis. Psychological Bulletin, 146, 150–186. DOI: 10.1037/bul0000219. ([ora.ox.ac.uk](https://ora.ox.ac.uk/objects/uuid%3A0a45dd6a-1873-46e8-ba29-9485995280c9))
  13. Sánchez-Álvarez, N., Extremera, N., & Fernández-Berrocal, P. (2016). The relation between emotional intelligence and subjective well-being: A meta-analytic investigation. The Journal of Positive Psychology, 11, 276–285. DOI: 10.1080/17439760.2015.1058968. ([tandfonline.com](https://www.tandfonline.com/doi/abs/10.1080/17439760.2015.1058968?journalCode=rpos20))
  14. Côté, S. (2014). Emotional Intelligence in Organizations. Annual Review of Organizational Psychology and Organizational Behavior, 1, 459–488. DOI: 10.1146/annurev-orgpsych-031413-091233. ([annualreviews.org](https://www.annualreviews.org/doi/pdf/10.1146/annurev-orgpsych-031413-091233))
  15. Cherniss, C. (2010). Emotional Intelligence: Toward Clarification of a Concept. Industrial and Organizational Psychology, 3, 110–126. DOI: 10.1111/j.1754-9434.2010.01231.x. ([onlinelibrary.wiley.com](https://onlinelibrary.wiley.com/doi/abs/10.1111/j.1754-9434.2010.01231.x))
  16. O’Connor, P. J., Hill, A., Kaya, M., & Martin, B. (2019). The Measurement of Emotional Intelligence: A Critical Review of the Literature and Recommendations for Researchers and Practitioners. Frontiers in Psychology, 10, 1116. DOI: 10.3389/fpsyg.2019.01116. ([frontiersin.org](https://www.frontiersin.org/journals/psychology/articles/10.3389/fpsyg.2019.01116/full))
  17. Hodzic, S., Scharfen, J., Ripoll, P., Holling, H., & Zenasni, F. (2018). How Efficient Are Emotional Intelligence Trainings: A Meta-Analysis. DOI: 10.1177/1754073917708613. ([journals.sagepub.com](https://journals.sagepub.com/doi/10.1177/1754073917708613))
  18. Doğru, Ç. (2022). A Meta-Analysis of the Relationships Between Emotional Intelligence and Employee Outcomes. Frontiers in Psychology, 13, 611348. DOI: 10.3389/fpsyg.2022.611348. ([frontiersin.org](https://www.frontiersin.org/journals/psychology/articles/10.3389/fpsyg.2022.611348/full))
  19. Andrei, F., Siegling, A. B., Aloe, A. M., Baldaro, B., & Petrides, K. V. (2016). The Incremental Validity of the Trait Emotional Intelligence Questionnaire: A Systematic Review and Meta-Analysis. Journal of Personality Assessment, 98, 261–276. DOI: 10.1080/00223891.2015.1084630. ([pubmed.ncbi.nlm.nih.gov](https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/26457443/))
Natrag na finalni rad