Self-help stilovi privrženosti nasuprot dimenzionalnom modelu u istraživanjima odrasle privrženosti

Uvod

Teorija privrženosti u istraživanjima odraslih razvijala se kroz različite modele i mjerne pristupe. U ranim istraživanjima romantične privrženosti odrasli su opisivani kategorijalno, dok su kasniji samoprocjenski modeli individualne razlike prikazivali kroz dimenzije anksioznosti i izbjegavanja. Self-help literatura, osobito knjiga Attached, te dimenzije ponovno predstavlja kroz nekoliko prepoznatljivih stilova (Hazan i Shaver, 1987; Bartholomew i Horowitz, 1991; Brennan, Clark i Shaver, 1998; Levine i Heller, bez godine).

Ovaj se rad usredotočuje na razliku između self-help prikaza odrasle privrženosti i istraživanja koja koriste samoprocjenske mjere odrasle, osobito romantične i odnosne privrženosti. Središnje pitanje nije jesu li kategorijalni opisi potpuno neupotrebljivi, nego pružaju li analizirani samoprocjenski podaci dovoljnu potporu pretpostavci da odrasli čine prirodno odvojene tipove.

U radu se najprije prikazuju rani tipološki modeli, zatim razvoj dimenzionalnog pristupa i ECR-a. Nakon toga razmatraju se povezanost anksioznosti i izbjegavanja, odnosna specifičnost mjerenja te rezultati taxometrijskih analiza. Zaključno se razmatraju mjerne i pojmovne posljedice pretvaranja kontinuiranih rezultata u kategorijalne oznake.

Rani tipološki modeli odrasle privrženosti

Hazan i Shaver prenijeli su temeljne pojmove teorije privrženosti na romantične odnose odraslih. U njihovu su radu odrasli razvrstavani u tri kategorije: sigurnu, izbjegavajuću i anksiozno-ambivalentnu privrženost. Taj je pristup povezao obrasce romantičnih odnosa s iskustvima ljubavi, odnosima s roditeljima i doživljajem usamljenosti (Hazan i Shaver, 1987).

Bartholomew i Horowitz razvili su četverokategorijalni model odrasle privrženosti. Njihove kategorije bile su sigurni, preokupirani, odbacujuće-izbjegavajući i bojažljivo-izbjegavajući obrazac. Model je kategorije povezao s pozitivnim ili negativnim modelom sebe i drugih (Bartholomew i Horowitz, 1991).

Rani tipološki modeli stoga nisu bili proizvoljni: povezivali su prepoznatljive obrasce s iskustvima romantičnih odnosa i s modelima sebe i drugih. Međutim, postojanje pravilnih obrazaca među kategorijama samo po sebi ne pokazuje da su te kategorije prirodno odvojene skupine s jasnim granicama.

Dimenzionalni model i razvoj ECR-a

Brennan, Clark i Shaver usporedili su tadašnje samoprocjenske mjere odrasle romantične privrženosti i izdvojili dvije široke dimenzije: anksioznost i izbjegavanje. Anksioznost se odnosi na zabrinutost zbog mogućeg odbacivanja, nedostupnosti ili nedovoljne zainteresiranosti partnera. Izbjegavanje se odnosi na nelagodu zbog bliskosti, ovisnosti i emocionalnog otvaranja te na naglašavanje samostalnosti (Brennan, Clark i Shaver, 1998).

Na tim je dimenzijama razvijen upitnik Experiences in Close Relationships, odnosno ECR. Izvorna ECR-skala sadržava po 18 čestica za svaku dimenziju, a u izvornom izvještaju navedena je visoka unutarnja konzistencija. Kasniji rad Fraleya, Wallera i Brennana primijenio je teoriju odgovora na česticu radi poboljšanja mjerne preciznosti i smanjenja problema povezanih s jednostavnim zbrajanjem ili prosječavanjem odgovora.

U ovom je pristupu sigurnost opisana kao relativno niska razina anksioznosti i izbjegavanja. Preokupirani obrazac odgovara višoj anksioznosti i nižem izbjegavanju, odbacujuće-izbjegavajući obrazac nižoj anksioznosti i višem izbjegavanju, a bojažljivo-izbjegavajući obrazac višim razinama obiju dimenzija (Brennan, Clark i Shaver, 1998; Bartholomew i Horowitz, 1991).

Takav prikaz omogućuje da se četiri obrasca prikažu kao kombinacije položaja u dvodimenzionalnom prostoru. Kategorije pritom mogu služiti kao kratki prototipski opisi, ali njihovo postojanje ne znači da predstavljaju zasebne latentne vrste.

Povezanost dimenzija i odnosna specifičnost

Dvodimenzionalni model ne zahtijeva da anksioznost i izbjegavanje budu međusobno nepovezani. Meta-analiza 242 studije pokazala je da su te dimenzije povezane, pri čemu je povezanost bila izraženija u ECR-R-u nego u izvornoj ECR-skali. Preciznije je zato govoriti o dvjema povezanim dimenzijama, a ne o ortogonalnim dimenzijama (Cameron, Finnegan i Morry, 2012).

Dimenzionalni model također ne podrazumijeva da se privrženost mjeri jednako u svakom odnosu. ECR-RS omogućuje procjenu obrazaca privrženosti prema različitim osobama, uključujući roditelje, romantičnog partnera i prijatelja. Nalazi tog pristupa pokazuju da osoba može imati različite obrasce ovisno o odnosu koji se procjenjuje. Odnosno-specifične mjere bolje predviđaju neke interpersonalne ishode, dok globalne mjere bolje predviđaju neke osobine ličnosti (Fraley, Heffernan, Vicary i Brumbaugh, 2011).

Zbog toga rezultat na mjeri odrasle privrženosti treba tumačiti zajedno s informacijom o korištenoj mjeri, vrsti odnosa i kontekstu procjene. Opći rezultat ne može se bez dodatnog obrazloženja poistovjetiti s opisom ponašanja u svakoj konkretnoj vezi.

Taxometrijski argument

Taxometrijska analiza nastoji razlikovati latentnu kategoriju od latentnog kontinuuma. Fraley i Waller analizirali su podatke mladih odraslih različitim taxometrijskim postupcima i nisu pronašli uvjerljivu potporu latentnom tipološkom modelu u analiziranim samoprocjenskim podacima (Fraley i Waller, 1998).

Fraley, Hudson, Heffernan i Segal kasnije su isto pitanje razmatrali suvremenijim postupcima i na više razina: za opće orijentacije te za odnose s roditeljima, romantičnim partnerima i prijateljima. Njihovi su rezultati bili konzistentniji s kontinuiranom nego s kategorijalnom distribucijom. Autori pritom ostavljaju mogućnost da budući podaci izmijene taj zaključak (Fraley, Hudson, Heffernan i Segal, 2015).

Ovi nalazi ne znače da se kategorijalni opisi nikada ne mogu koristiti. Znače da analizirani samoprocjenski podaci ne pružaju uvjerljivu potporu pretpostavci o prirodno odvojenim tipovima. Zaključak je zato metodološki ograničen na mjere, podatke i razine analize koje su navedeni radovi izravno ispitivali.

Self-help prikaz stilova

Knjiga Attached predstavlja odraslu privrženost kroz tri primarna stila: sigurni, anksiozni i izbjegavajući. Službeni opis knjige čitatelja potiče da identificira vlastiti stil i stil partnera (Levine i Heller, bez godine).

Takav je prikaz jednostavniji od prikaza rezultata duž dviju povezanih dimenzija. Ipak, kategorijalni self-help jezik ne treba automatski poistovjećivati s istraživačkim zaključkom da postoje prirodno odvojene skupine ljudi. U istraživanjima koja koriste samoprocjenske mjere odrasle privrženosti preciznije je navesti razinu anksioznosti i izbjegavanja, kao i odnosni kontekst u kojem je mjerenje provedeno.

Self-help oznake također ne treba poistovjećivati s procjenom razvojnih poremećaja privrženosti. APA-in rječnički zapis reaktivni poremećaj privrženosti opisuje kao razvojni poremećaj ranog djetinjstva povezan s neadekvatnom skrbi te ga razlikuje od dezinhibiranog poremećaja socijalnog angažmana (American Psychological Association, bez godine).

Mjerne i pojmovne posljedice kategoriziranja

Pretvaranje kontinuiranih rezultata u kategorije može prikriti razlike među osobama koje se nalaze blizu zamišljene granice, kao i razlike među osobama unutar iste kategorije. Jedna oznaka također može sakriti zasebne razine anksioznosti i izbjegavanja, iako njihova kombinacija može biti važna za tumačenje rezultata.

Ako za populaciju nije potvrđen empirijski diskontinuitet, granica između, primjerice, „anksioznog” i „sigurnog” ne predstavlja nužno prirodnu granicu u populaciji. Ona tada ovisi o pravilu klasifikacije. Kategoriziranje može smanjiti količinu mjerne informacije i otežati precizno praćenje razlika među rezultatima.

Fraley i suradnici navode primjer prema kojem se kod jedne vrste dihotomiziranja kontinuirane varijable može izgubiti 36 % varijance stvarnog rezultata. Taj se broj odnosi na primjer dihotomiziranja kontinuirane varijable i ne treba ga bez dodatne analize primjenjivati na četverokategorijalne klasifikacije (Fraley, Hudson, Heffernan i Segal, 2015).

U praktičnom je smislu zato preciznije reći da osoba u određenom odnosu pokazuje relativno višu razinu izbjegavanja i određenu razinu anksioznosti nego joj pripisati nepromjenjivu oznaku tipa. Takva formulacija zadržava informaciju o stupnju, kombinaciji dimenzija i odnosnom kontekstu.

Granice zaključka

Zaključak o dimenzionalnosti treba ograničiti na samoprocjenske mjere odrasle privrženosti, osobito romantične i odnosne privrženosti. Razvojno-intervjujski modeli nisu ista vrsta mjere kao ECR-srodni upitnici. Fraley i suradnici izravno su testirali self-report mjere te upozorili da intervju-mjere mogu dati drukčije odgovore na pitanje tipova i dimenzija (Fraley, Hudson, Heffernan i Segal, 2015).

Rana taxometrijska analiza Fraleya i Wallera koristila je uzorak od 639 mladih odraslih. Taj podatak sam po sebi ne opravdava automatsko proširivanje nalaza na sve dobne skupine, kulture, mjere ili vrste odnosa (Fraley i Waller, 1998).

Dimenzionalni zaključak također nije isto što i tvrdnja o potpunoj promjenjivosti rezultata. Odnosna specifičnost pokazuje da se obrasci mogu razlikovati ovisno o procijenjenom odnosu, dok sama mjera ne daje osnovu za razvojno objašnjenje pojedinačnog rezultata.

Visoka anksioznost na ECR-u ne dokazuje određeni obrazac roditeljske skrbi, a visoko izbjegavanje ne dokazuje specifičnu traumu ili zanemarivanje. U raspravama o izvorima individualnih razlika navode se obiteljska iskustva, vršnjački odnosi, odnosi s partnerima i mogući genetski čimbenici, ali rezultat samoprocjene nije dovoljan za izbor jednog takvog objašnjenja (Fraley, Hudson, Heffernan i Segal, 2015).

Zaključak

U ranim istraživanjima odrasle romantične privrženosti korišteni su tipološki modeli s tri ili četiri kategorije. Kasnija psihometrijska literatura o samoprocjenskim mjerama odrasle privrženosti usmjerila se prema dvjema povezanim dimenzijama: anksioznosti i izbjegavanju. Taxometrijske analize u analiziranim samoprocjenskim podacima ne pružaju uvjerljivu potporu pretpostavci da ti obrasci predstavljaju prirodno odvojene skupine.

Self-help literatura, osobito Attached, i dalje koristi nekoliko prepoznatljivih stilova. Takve oznake mogu funkcionirati kao pojednostavljeni prototipski opisi, ali ne treba ih poistovjećivati s kliničkom dijagnozom ni s razvojnim poremećajima privrženosti. U istraživačkom tumačenju primjerenije je navesti razine anksioznosti i izbjegavanja, korištenu mjeru te odnosni kontekst.

Literatura

1. American Psychological Association. Reactive Attachment Disorder. APA Dictionary of Psychology. https://dictionary.apa.org/reactive-attachment-disorder
2. Bartholomew, Kim; Horowitz, Leonard M. (1991). Attachment Styles Among Young Adults: A Test of a Four-Category Model. Journal of Personality and Social Psychology, 61(2), 226–244. DOI: 10.1037/0022-3514.61.2.226. https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/1920064/
3. Brennan, Kelly A.; Clark, Catherine L.; Shaver, Phillip R. (1998). Self-Report Measurement of Adult Romantic Attachment: An Integrative Overview. U: J. A. Simpson i W. S. Rholes (ur.), Attachment Theory and Close Relationships, str. 46–76. Guilford Press. https://labs.psychology.illinois.edu/~rcfraley/measures/brennan.html
4. Cameron, Jessica J.; Finnegan, Heather; Morry, Marian M. (2012). Orthogonal Dreams in an Oblique World: A Meta-Analysis of the Association Between Attachment Anxiety and Avoidance. Journal of Research in Personality, 46(5), 472–476. DOI: 10.1016/j.jrp.2012.05.001. https://www.sciencedirect.com/science/article/abs/pii/S0092656612000785
5. Fraley, R. Chris; Heffernan, Marie E.; Vicary, Amanda M.; Brumbaugh, Claudia C. (2011). The Experiences in Close Relationships–Relationship Structures Questionnaire: A Method for Assessing Attachment Orientations Across Relationships. DOI: 10.1037/a0022898. https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/21443364/
6. Fraley, R. Chris; Hudson, Nathan W.; Heffernan, Marie E.; Segal, Noam (2015). Are Adult Attachment Styles Categorical or Dimensional? A Taxometric Analysis of General and Relationship-Specific Attachment Orientations. Journal of Personality and Social Psychology, 109(2), 354–368. DOI: 10.1037/pspp0000027. https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/25559192/
7. Fraley, R. Chris; Waller, Niels G. (1998). Adult Attachment Patterns: A Test of the Typological Model. U: J. A. Simpson i W. S. Rholes (ur.), Attachment Theory and Close Relationships, str. 77–114. Guilford Press. https://labs.psychology.illinois.edu/~rcfraley/measures/types.html
8. Hazan, Cindy; Shaver, Phillip R. (1987). Romantic Love Conceptualized as an Attachment Process. Journal of Personality and Social Psychology, 52(3), 511–524. DOI: 10.1037/0022-3514.52.3.511. https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/3572722/
9. Levine, Amir; Heller, Rachel S. F. Attached: The New Science of Adult Attachment and How It Can Help You Find and Keep Love. https://amirlevinemd.com/books/attached/