Inteligencija — pojam, teorije i mjerenje

Tekst

Uvod

Psihometrijsko proučavanje inteligencije polazi od izvedbe na strukturiranim zadacima. Takav pristup ne započinje pretpostavkom da je inteligencija neposredno dostupna promatranju, nego je povezuje s načinom na koji osoba rješava zadatke različite složenosti, sadržaja i zahtjeva. Rani psihometrijski pristup bio je usmjeren na procjenu aktualne razine funkcioniranja djeteta pomoću zadataka različite težine. U kasnijoj tradiciji pitanje inteligencije premjestilo se s pojedinačnih zadataka na odnose među rezultatima različitih kognitivnih mjera.

Taj pomak važan je zato što pojedinačni zadatak ne predstavlja nužno cijeli konstrukt koji se u svakodnevnom jeziku naziva inteligencijom. Izvedba na zadatku uvijek je vezana uz njegov sadržaj, upute, način rješavanja i sposobnosti koje zadatak zahtijeva. Kada se uspoređuje više zadataka, pozornost se može usmjeriti na ono što im je zajedničko, ali i na razlike među njima. Psihometrijski modeli upravo nastoje opisati taj odnos između zajedničkih i specifičnih sastavnica izvedbe.

U tom je kontekstu Spearman razlikovao opći faktor i specifične sastavnice izvedbe. Njegov g-faktor označava zajedničku varijancu među različitim kognitivnim zadacima, a ne jedan konkretan testni rezultat (Spearman, 1904). Ova razlika između teorijskog faktora i rezultata pojedinog testa ostaje važna kroz cijeli razvoj psihometrijskih modela. g se odnosi na zajedničku dimenziju koja se pojavljuje u odnosima među rezultatima, dok se rezultat dobiven na određenoj bateriji odnosi na konkretnu izvedbu u određenim uvjetima mjerenja.

Kasniji psihometrijski modeli nastojali su tu zajedničku dimenziju povezati s užim i širim sposobnostima. Time se inteligencija nije nužno prikazivala samo kao jedna opća sposobnost, ali se nije ni napuštala ideja da među različitim kognitivnim izvedbama postoji određena povezanost. U takvom se okviru može istodobno govoriti o općoj dimenziji, širokim sposobnostima i užim sposobnostima koje se očituju u konkretnim zadacima.

Pojam inteligencije zato treba razlikovati od načina na koji se inteligencija mjeri. Teorijski konstrukt može biti širi od rezultata neke baterije, dok rezultat baterije može biti dovoljno informativan za opis određenih oblika kognitivne izvedbe. Iz toga slijedi da se interpretacija mora vezati uz konkretne zadatke, subtestove, ukupni rezultat baterije i način na koji je određeni rezultat povezan s psihometrijskim modelom. Ne može se jednostavno prijeći od jednog opaženog rezultata do opće tvrdnje o svim oblicima inteligentnog funkcioniranja.

Upravo zbog toga rasprava o inteligenciji obuhvaća najmanje tri međusobno povezana pitanja. Prvo je pitanje kako su različite kognitivne izvedbe empirijski povezane. Drugo je pitanje kako se te povezanosti mogu organizirati u model opće, širokih i užih sposobnosti. Treće je pitanje koliko određena standardizirana baterija obuhvaća teorijski konstrukt koji joj se pripisuje. Ova se pitanja ne mogu potpuno svesti jedno na drugo. Model koji opisuje strukturu rezultata ne mora automatski biti potpun opis svih sposobnosti koje se u širem teorijskom ili svakodnevnom jeziku povezuju s inteligencijom.

Psihometrijski modeli opće inteligencije i hijerarhijskih sposobnosti

Spearmanov model objašnjava zašto rezultati na različitim kognitivnim zadacima mogu biti međusobno povezani. U tom modelu g predstavlja zajedničku dimenziju, dok specifične sastavnice obuhvaćaju ono što je povezano s pojedinim zadatkom ili područjem izvedbe (Spearman, 1904). Važno je, međutim, razlikovati g od ukupnog rezultata na nekom testu: rezultat subtesta nastaje iz izvedbe na konkretnom skupu zadataka, a ukupni rezultat baterije nastaje agregiranjem više takvih izvedbi. Nijedan od tih rezultata sam po sebi ne predstavlja cijeli teorijski konstrukt opće inteligencije.

Ova razlika može se prikazati na nekoliko razina. Na prvoj se razini nalazi pojedinačni zadatak. Njegovo rješavanje može zahtijevati određeno rezoniranje, uporabu znanja, zadržavanje informacija ili brzu obradu onoga što je zadatkom zadano. Na drugoj se razini nalazi rezultat subtesta, koji sažima izvedbu na više sličnih zadataka. Na trećoj se razini nalazi ukupni rezultat baterije, koji povezuje rezultate različitih područja. Na još općenitijoj razini nalazi se g kao model zajedničke varijance među različitim kognitivnim rezultatima. Te razine mogu biti povezane, ali nisu zamjenjive.

Zato se g ne bi trebalo poistovjetiti s jednom opaženom brojkom. g je dio načina na koji se tumače odnosi među rezultatima, dok je IQ normativni kompozitni rezultat određene baterije. Ako se ukupni rezultat baterije tumači kao da je identičan g-faktoru, zanemaruje se činjenica da rezultat ovisi o izboru zadataka i strukturi same baterije. Ako se, suprotno tome, svaki rezultat subtesta tumači kao potpuno neovisan, zanemaruje se zajednička varijanca koju psihometrijski modeli nastoje opisati.

Razlikovanje opće dimenzije i specifičnih sastavnica ne znači da se izvedba može jednostavno podijeliti na dva potpuno odvojena dijela. Isti zadatak može istodobno zahvaćati više sposobnosti. Njegov rezultat može sadržavati sastavnicu zajedničku drugim kognitivnim zadacima, ali i sastavnicu povezanu s posebnim sadržajem, načinom rješavanja ili zahtjevom zadatka. Zbog toga je pri tumačenju potrebno razlikovati što se zaključuje iz povezanosti među rezultatima, a što iz sadržaja pojedinog zadatka.

Razlikovanje fluidne i kristalizirane inteligencije proširuje psihometrijski okvir razdvajanjem različitih širokih sposobnosti. U analizi WAIS-IV-a fluidno je rezoniranje navedeno kao jedna od širokih sposobnosti koje test zahvaća, dok je kristalizirana sposobnost navedena kao druga široka sposobnost koju test mjeri (Benson, Hulac i Kranzler, 2010). Gf i Gc stoga treba razlikovati kao različite široke sposobnosti, ali ih ne treba prikazivati kao dvije međusobno isključive definicije inteligencije.

Takvo razlikovanje omogućuje precizniji opis onoga što se u testnoj izvedbi može pojaviti. Jedan aspekt izvedbe može više ovisiti o rješavanju novih problema i odnosima među informacijama, dok drugi može biti povezan s prethodno stečenim znanjem i sposobnošću uporabe tog znanja. Ipak, iz same podjele na Gf i Gc ne slijedi da se svaki zadatak može bez ostatka svrstati u samo jednu kategoriju. Testni zadatak može zahtijevati kombinaciju različitih sposobnosti, a rezultat može biti povezan i sa sadržajem zadatka i sa širim obrascem kognitivne izvedbe.

Gf i Gc zato se mogu koristiti za opis različitih širokih sposobnosti, ali ne kao jednostavne zamjene za pojam inteligencije u cjelini. Kada se kaže da određeni test zahvaća fluidno rezoniranje ili kristaliziranu sposobnost, time se opisuje jedan dio mjerenog prostora. Ne tvrdi se da je taj dio jedini relevantan, niti da je automatski jednak ukupnom rezultatu baterije. Upravo je ograničenje opsega važno za izbjegavanje preširokog zaključivanja.

Hijerarhijski psihometrijski pristup organizira kognitivne sposobnosti kroz opću sposobnost, široke sposobnosti i uže sposobnosti. U takvom okviru opća razina povezana je sa širim sposobnostima, a šire sposobnosti s užim oblicima izvedbe. Taj raspored omogućuje da se u istom modelu zadrži i zajednička dimenzija i razlika među područjima. Opća sposobnost ne poništava postojanje širih i užih sposobnosti, kao što ni uže sposobnosti ne uklanjaju mogućnost da među različitim rezultatima postoji zajednička varijanca.

Hijerarhija je zato način organiziranja odnosa među sposobnostima, a ne tvrdnja da je jedan rezultat dovoljan za opis svega što osoba može učiniti. Na vrhu hijerarhije nalazi se najopćenitija razina, na sredini se nalaze šire sposobnosti, a na nižim razinama nalaze se uži oblici izvedbe. Svaka razina opisuje drugačiji stupanj općenitosti. Tumačenje ukupnog rezultata baterije naglašava višu razinu sažimanja, dok tumačenje rezultata subtesta naglašava užu razinu.

Takav okvir također pomaže objasniti zašto se rezultati na različitim zadacima mogu razlikovati, a da pritom nisu potpuno nepovezani. Dvije osobe mogu imati sličan ukupni rezultat baterije, ali različite rezultate u pojedinim područjima. Obrnuto, mogu imati sličan rezultat u jednom području, ali različit ukupni rezultat. Ove mogućnosti pokazuju da se ukupni rezultat i profil sposobnosti ne moraju svesti na isti opis izvedbe.

Hijerarhijski okvir povezuje opću sposobnost s tim širim i užim kognitivnim sposobnostima te tako predstavlja hijerarhijski psihometrijski okvir (Wilson i sur., 2023). Spearmanov g-faktor i hijerarhijski okvir opisuju povezane, ali različito strukturirane razine kognitivnih sposobnosti. Spearmanov je naglasak na zajedničkoj dimenziji među zadacima, dok hijerarhijski pristup omogućuje istodobno razmatranje opće, širokih i užih razina.

Razlika između tih opisa ne mora se tumačiti kao potpuna suprotnost. Oba pristupa polaze od odnosa među kognitivnim rezultatima, ali ih organiziraju s različitim stupnjem razrade. Jedan naglašava zajednički faktor, a drugi prikazuje kako se uz opću razinu mogu razmatrati šire i uže sposobnosti. Zbog toga se g-faktor i hijerarhijska organizacija mogu opisati kao povezane, ali ne i identične razine psihometrijskog modeliranja.

Empirijsko pitanje o tome kako su rezultati organizirani može se razmatrati analizom faktorske strukture. Ako se promatra više subtestova i njihovi međusobni odnosi, moguće je ispitivati podržavaju li podaci opću dimenziju, šire sposobnosti, uže sposobnosti ili kombinaciju tih razina. Međutim, rezultat takve analize ne znači automatski da je teorijska priroda inteligencije konačno riješena. Analiza može opisivati strukturu određenih rezultata, ali ne uklanja sva pitanja o širini konstrukta.

Neovisna analiza WAIS-IV-a ispitivala je strukturu mjerenih konstrukata i njihovu invarijantnost kroz dobne skupine (Benson i sur., 2010). Ovaj nalaz važan je za razumijevanje toga da se test može razmatrati na više razina: kroz sastav pojedinih mjera, kroz njihove međusobne odnose i kroz pitanje jesu li ti odnosi usporedivi kroz dobne skupine. Jedna takva analiza sama po sebi ne rješava sva pitanja o teorijskoj prirodi inteligencije.

Što standardizirani IQ-testovi mjere

Wechslerov pristup uključuje verbalne i neverbalne zadatke te omogućuje interpretaciju ukupnog rezultata baterije i profila sposobnosti (Benson i sur., 2010; Pearson, Wechsler Adult Intelligence Scale—Fourth Edition). Standardizirani IQ-testovi poput WAIS-IV-a i Stanford–Bineta V sadrže više područja kognitivnog funkcioniranja (Benson i sur., 2010; Newton, 2017). Već iz toga proizlazi da se njihova izvedba ne svodi na jedan jedini tip zadatka.

Verbalni i neverbalni zadaci predstavljaju različite načine zadavanja kognitivnih zahtjeva. Razlika između njih ne znači da je jedan skup zadataka potpuno neovisan o drugome. Ona znači da se kognitivna izvedba može promatrati kroz različite sadržaje i načine odgovaranja. Pri interpretaciji se zato može razmotriti ukupni rezultat baterije, ali i raspored rezultata po područjima koja baterija obuhvaća.

Za WAIS-IV i srodne standardizirane IQ-testove može se reći da najizravnije zahvaćaju izvedbu na odabranim verbalnim, perceptivnim, radno-memorijskim, brzinskim i rezonirajućim zadacima (Benson i sur., 2010; Pearson, Wechsler Adult Intelligence Scale—Fourth Edition). Ova formulacija namjerno ostaje vezana uz izvedbu na odabranim zadacima. Ona ne tvrdi da test izravno obuhvaća sve moguće oblike verbalnog mišljenja, percepcije, radnog pamćenja, brzine ili rezoniranja.

Odabir zadataka određuje koje će se sastavnice kognitivnog funkcioniranja moći promatrati u konkretnoj bateriji. Ako baterija uključuje određene vrste verbalnih i neverbalnih zadataka, njezini će rezultati biti povezani s izvedbom u tim vrstama zadataka. To omogućuje smislen opis mjerenih područja, ali istodobno postavlja granicu interpretaciji. Rezultat se ne može proširiti na sve situacije u kojima osoba upotrebljava jezik, opaža odnose, zadržava informacije ili rješava probleme.

Neverbalni zadatak pritom nije nužno čista mjera fluidnog rezoniranja jer izvedba može uključivati više širokih i užih sposobnosti. Sama odsutnost verbalnog odgovora ne uklanja sve druge zahtjeve zadatka. Neverbalni zadatak može biti povezan s opažanjem, načinom organiziranja informacija, radnim zadržavanjem relevantnih elemenata i rezoniranjem. Stoga se njegova svrha i rezultat trebaju tumačiti u odnosu na cijelu bateriju, a ne na temelju jedne oznake.

Isto vrijedi i za verbalne zadatke. Verbalni oblik zadatka ne znači da rezultat predstavlja samo jednu izoliranu sposobnost. U izvedbi mogu sudjelovati znanje, razumijevanje uputa, način povezivanja informacija i širi obrazac kognitivne izvedbe. Zato se ni verbalni ni neverbalni rezultat ne bi trebali automatski pretvoriti u potpunu definiciju inteligencije.

Ukupni rezultati WAIS-IV-a i srodnih standardiziranih IQ-testova mogu sadržavati zajedničku varijancu povezanu s g-faktorom, ali istodobno ovise o sadržaju subtestova i specifičnim sposobnostima (Spearman, 1904; Benson i sur., 2010). Ovdje je važno zadržati oba dijela tvrdnje. Prvi dio upućuje na povezanost među različitim rezultatima, a drugi na činjenicu da se rezultat dobiva iz konkretno odabranih subtestova.

Ako se zanemari zajednička varijanca, ukupni rezultat baterije može se pogrešno prikazati kao običan zbroj potpuno nepovezanih izvedbi. Ako se zanemari sadržaj subtestova, ukupni se rezultat može pogrešno prikazati kao izravna mjera opće inteligencije neovisna o tome što je baterija zapravo sadržavala. Potpunije tumačenje mora zadržati oba aspekta: rezultat je povezan s općim obrascem kognitivnih odnosa, ali je istodobno određen konkretnom baterijom.

Neovisna analiza WAIS-IV-a ispitivala je strukturu mjerenih konstrukata i njihovu invarijantnost kroz dobne skupine (Benson i sur., 2010). U ovom je kontekstu korisno razlikovati opis onoga što je analiza ispitivala od šireg zaključka o konačnom modelu inteligencije. Analiza strukture može pokazati kako se rezultati organiziraju unutar određenog mjernog okvira. Analiza invarijantnosti kroz dobne skupine može se odnositi na usporedivost te strukture u različitim dobnim skupinama. Ni jedno ni drugo ne znači da su riješena sva teorijska pitanja.

IQ se može opisati kao normativni kompozitni rezultat na određenoj bateriji zadataka (Newton, 2017; Pearson, Wechsler Adult Intelligence Scale—Fourth Edition). Izraz „normativni” upućuje na to da se rezultat tumači u odnosu na način na koji je određena baterija standardizirana. Izraz „kompozitni” upućuje na to da se rezultat odnosi na sažimanje više izvedbi, a ne nužno na jedan izolirani zadatak. Izraz „određene baterije” ograničava zaključak na konkretan mjerni postupak.

Rezultat subtesta i IQ zato nisu ista razina opisa. Rezultat subtesta odnosi se na uži dio izvedbe, dok IQ sažima određeni skup rezultata u normativni kompozit. Ukupni rezultat baterije može biti koristan za opći opis izvedbe, ali profil rezultata može pokazati da su različita područja doprinijela tom rezultatu na različite načine. Zbog toga se ne bi trebalo govoriti o IQ-u kao da on potpuno zamjenjuje sve pojedinačne informacije iz baterije.

Visok rezultat na jednom zadatku ili testu ne treba sam po sebi tumačiti kao potpunu mjeru opće inteligencije. Jedan zadatak može pokazati uspješnost u određenom zahtjevu, ali ne može obuhvatiti sve šire i uže sposobnosti koje se pojavljuju u različitim područjima. Čak i kada se govori o ukupnom rezultatu standardizirane baterije, tumačenje ostaje vezano uz odabrane subtestove i strukturu baterije.

IQ treba tumačiti kao rezultat određene standardizirane baterije, a ne kao iscrpnu definiciju svih oblika inteligentnog funkcioniranja. To ograničenje nije samo terminološko. Ono određuje koliko se široko smije proširiti zaključak. Rezultat govori o izvedbi u okviru konkretne baterije i o načinu na koji je ta izvedba sažeta. Ne daje automatski potpun opis kreativnosti, praktične prilagodbe, socijalne učinkovitosti ili svih drugih sposobnosti koje se mogu povezivati s inteligencijom u širem teorijskom ili svakodnevnom jeziku.

Teorija višestrukih inteligencija i Sternbergova teorija

Teorija višestrukih inteligencija polazi od više predloženih oblika inteligencije. Sternbergova trijarhijska teorija razmatra odnose inteligencije s unutarnjim kognitivnim procesima, iskustvom i vanjskim okruženjem (Sternberg, 1985). Oba pristupa proširuju raspravu izvan samog pitanja kako se rezultati standardiziranih kognitivnih zadataka međusobno organiziraju.

Teorija višestrukih inteligencija u tekstu se pojavljuje kao širi teorijski prijedlog. Njezina je uloga upozoriti da se riječ inteligencija može koristiti za više oblika funkcioniranja, a ne samo za ono što se obično zahvaća standardiziranom kognitivnom baterijom. Međutim, iz tog šireg prijedloga ne slijedi da su svi predloženi oblici izravno sadržani u svakom IQ-testu. Potrebno je razlikovati opseg teorijskog jezika od opsega konkretne mjere.

Sternbergova trijarhijska teorija također proširuje opis inteligencije povezivanjem s unutarnjim procesima, iskustvom i vanjskim okruženjem. Takva formulacija ne znači da je svaki aspekt tog teorijskog opisa izravno predstavljen jednim ukupnim rezultatom baterije. Standardizirani IQ-testovi daju informacije o izvedbi na odabranim strukturiranim zadacima, dok širi teorijski konstrukt može obuhvatiti i drugačije razrađene aspekte funkcioniranja.

Ova dva pristupa treba prikazati kao šire teorijske prijedloge, a ne automatski izjednačiti s hijerarhijskim psihometrijskim modelima kognitivnih sposobnosti. Hijerarhijski psihometrijski okvir organizira rezultate kognitivnih mjera kroz opću, široke i uže sposobnosti. Teorije višestrukih inteligencija i trijarhijski pristup koriste širi teorijski jezik za opis različitih aspekata inteligencije. Njihovi konstrukti nisu istovjetni s konstrukcijama koje proizlaze iz određene testne baterije.

Razlika između tih pristupa može se opisati i kao razlika u razini analize. Psihometrijski model polazi od odnosa među rezultatima i nastoji prikazati njihovu organizaciju. Širi teorijski prijedlog može govoriti o oblicima funkcioniranja koji nisu u cijelosti određeni odnosima među rezultatima standardiziranih kognitivnih zadataka. Zbog toga se ne može pretpostaviti da će jedan rezultat baterije neposredno obuhvatiti sve kategorije koje se pojavljuju u širem teorijskom opisu.

Hijerarhijski psihometrijski okvir i teorija višestrukih inteligencija imaju različite konstrukte. Prvi je okvir za organiziranje kognitivnih sposobnosti koje se pojavljuju u psihometrijskim mjerama. Drugi predlaže širi skup inteligencija. Razlika između njih ne mora se riješiti tako da se jedan okvir proglasi jednostavnom zamjenom za drugi. Dovoljno je zadržati jasnu granicu između onoga što opisuje struktura rezultata i onoga što predlaže širi teorijski pojam.

Standardizirani testni rezultat i Sternbergov širi teorijski konstrukt ne treba automatski tumačiti kao istu mjernu varijablu. Rezultat testa odnosi se na izvedbu u konkretnoj bateriji. Teorijski konstrukt može povezivati inteligenciju s procesima, iskustvom i okruženjem. Ako se te dvije razine izjednače bez dodatne argumentacije, gubi se razlika između mjernog rezultata i teorijskog opisa.

To znači da standardizirani IQ-testovi mogu zahvatiti određene aspekte kognitivnog funkcioniranja, ali iz njih ne slijedi izravna procjena svih sposobnosti koje se u širem teorijskom jeziku povezuju s inteligencijom. U tom smislu IQ nije potpuna mjera kreativnosti, praktične prilagodbe, socijalne učinkovitosti ili svih sposobnosti koje se u svakodnevnom jeziku nazivaju inteligencijom (Benson i sur., 2010; Sternberg, 1985). Ograničenje se odnosi na opseg zaključka, a ne na tvrdnju da testovi ne daju nikakvu informaciju.

Pozitivan opis onoga što test zahvaća jednako je važan kao i opis onoga što ne zahvaća. Standardizirana baterija može dati podatke o izvedbi na odabranim verbalnim, perceptivnim, radno-memorijskim, brzinskim i rezonirajućim zadacima. Ti podaci mogu se razmatrati kroz ukupni rezultat baterije, rezultate subtestova i profil sposobnosti. Ali njihov se smisao ne proširuje automatski na sve oblike funkcioniranja iz šire teorijske rasprave.

Kulturni kontekst i povezani ishodi

Kulturna ograničenja ne mogu se svesti samo na pitanje prosječnih razlika među skupinama. Kulturna pristranost može se razmatrati na razini konstrukta, metode i sadržaja čestica. Smjernice za prevođenje i prilagodbu testova naglašavaju da prilagodba nije samo jednokratni jezični postupak (International Test Commission, 2017). Ovaj je naglasak važan jer se značenje zadatka ne određuje samo riječima koje su u njemu upotrijebljene.

Na razini konstrukta postavlja se pitanje zahvaća li test u različitim kulturnim okolnostima isti oblik sposobnosti. Na razini metode postavlja se pitanje kako način zadavanja i odgovaranja može oblikovati izvedbu. Na razini sadržaja čestica razmatra se mogu li konkretne teme, primjeri ili formulacije biti bliže iskustvu jedne skupine nego druge. Ove razine nisu međusobno zamjenjive, pa se kulturni kontekst ne može svesti samo na prijevod pojedinačnih riječi.

Prilagodba testa zato ne završava time da se izvorni jezik zamijeni drugim jezikom. Ako se mijenja formulacija zadatka, potrebno je uzeti u obzir i širi kontekst u kojem će se zadatak primjenjivati. Smjernice za prevođenje i prilagodbu testova upravo zato naglašavaju da prilagodba nije jednokratni jezični postupak (International Test Commission, 2017). U ovoj se tvrdnji ne uvodi opći zaključak o uspješnosti ili neuspješnosti svih prilagodbi, nego se ističe potreba da se prilagodba promatra kao širi postupak.

Određene čestice i obrazovna iskustva mogu utjecati na razlike među skupinama u specifičnim populacijama. Čestica može sadržavati sadržaj koji je nekim ispitanicima poznatiji, dok obrazovno iskustvo može oblikovati prethodni susret s vrstom zadatka ili načinom rješavanja. Takva mogućnost ne znači da se svaka razlika među skupinama može pripisati jednoj čestici ili jednom obrazovnom čimbeniku. Znači da se pri interpretaciji mora uzeti u obzir konkretna populacija i konkretan test.

Iz toga ne slijedi opći zaključak o svim standardiziranim IQ-testovima ni svim skupinama. Ograničenje opsega ovdje je posebno važno. Nalaz o određenoj čestici ili određenom obrazovnom iskustvu u specifičnoj populaciji ne može se bez dodatne potpore proširiti na sve testove, sve populacije i sve obrazovne kontekste. Pri tumačenju rezultata zato treba uzeti u obzir konkretan test, način njegove prilagodbe, populaciju i obrazovni kontekst (International Test Commission, 2017; Wilson i sur., 2023).

Kulturalni kontekst također se može odnositi na način na koji se tumači ukupni rezultat baterije. Isti normativni kompozitni rezultat ne treba odvojiti od uvjeta u kojima je baterija primijenjena i populacije na koju se tumačenje odnosi. Ako se zanemare test, prilagodba, populacija i obrazovni uvjeti, zaključak može postati širi od onoga što konkretni podaci dopuštaju. Zato je korisnije govoriti o rezultatima u određenom mjernom i populacijskom kontekstu nego o apstraktnom rezultatu koji ima isto značenje u svim okolnostima.

Metaanalitički izvor podupire povezanost inteligencije s obrazovnim i socioekonomskim ishodima, uz ovisnost o populaciji, kriteriju, dobi, obrazovnom sustavu i drugim prediktorima (Strenze, 2007). Ova formulacija zadržava povezanost, ali ne uklanja uvjete pod kojima se ta povezanost razmatra. Obrazovni ishod nije isto što i socioekonomski ishod, kao što ni različite dobi i obrazovni sustavi ne predstavljaju nužno isti kontekst.

Upravo zato se takvi nalazi ne trebaju proširivati u neodređenu tvrdnju o „životnom uspjehu”. Taj bi izraz obuhvatio previše različitih ishoda, a bez navođenja kriterija, dobi, populacije i obrazovnog sustava izgubio bi se sadržaj nalaza. Preciznije je ostati uz obrazovne i socioekonomske ishode o kojima izvor govori i zadržati ovisnost o populaciji, kriteriju, dobi, obrazovnom sustavu i drugim prediktorima.

Povezanost s određenim ishodom također ne mijenja ono što je IQ mjera. IQ ostaje normativni kompozitni rezultat određene baterije. Kada se takav rezultat povezuje s obrazovnim ili socioekonomskim ishodom, govori se o odnosu između određenog mjernog rezultata i određenog kriterija. Ne govori se time da rezultat baterije iscrpljuje sve aspekte kognitivnog funkcioniranja, niti da je jedan rezultat dovoljan za opis svih mogućih ishoda.

Pri opisivanju kulturnog konteksta i povezanih ishoda potrebno je zato zadržati nekoliko ograda. Prva je ograda vezana uz test: različite baterije sadrže različite zadatke. Druga je vezana uz populaciju: rezultat se interpretira u određenom kontekstu. Treća je vezana uz kriterij: obrazovni i socioekonomski ishodi nisu isti. Četvrta je vezana uz dob, obrazovni sustav i druge prediktore. Bez tih ograda povezanost se lako pretvara u preširoku tvrdnju.

Kritička rasprava i zaključak

Psihometrijski modeli i šire teorije inteligencije ovdje su prikazani kroz njihove različite konstrukte i razine opisa. Spearmanov i hijerarhijski psihometrijski okvir opisuju psihometrijsku strukturu kognitivnih sposobnosti. Teorija višestrukih inteligencija i Sternbergova teorija nude šire teorijske prijedloge čije konstrukte ne treba automatski izjednačiti s hijerarhijskim psihometrijskim modelima.

Pitanje pokazuje li neki test jednu sposobnost ili profil sposobnosti empirijski je odlučivo: različiti se modeli mogu uspoređivati analizom faktorske strukture i invarijantnosti (Benson i sur., 2010; Wilson i sur., 2023). U takvom se ispitivanju promatraju odnosi među rezultatima i način na koji se oni mogu organizirati. Moguće je razmatrati opću dimenziju, široke sposobnosti i uže sposobnosti, ali sama mogućnost usporedbe modela ne znači da jedan dobiveni rezultat automatski rješava sva teorijska pitanja.

Analiza faktorske strukture usmjerena je na organizaciju mjerenih rezultata. Analiza invarijantnosti kroz dobne skupine usmjerena je na usporedivost takve organizacije u različitim dobnim skupinama. Obje su analize važne za razumijevanje načina na koji određena baterija funkcionira kao mjerni okvir. Ipak, zaključak mora ostati vezan uz analizirane konstrukte, određenu bateriju i obuhvaćene skupine. Ne treba ga širiti na cijeli pojam inteligencije bez dodatne potpore.

Nasuprot tomu, pitanje treba li pojam inteligencije obuhvatiti kreativnost, praktičnu prilagodbu ili glazbene sposobnosti ne može se riješiti samo faktorskom analizom kognitivnih testova. Faktorska analiza može pridonijeti opisu odnosa među rezultatima kognitivnih mjera, ali sama po sebi ne određuje koliko široko treba definirati teorijski pojam inteligencije. To je granica između empirijskog pitanja o strukturi rezultata i šireg teorijskog pitanja o opsegu konstrukta.

U toj se razlici vidi zašto testni rezultat ne treba automatski pretvarati u potpunu teorijsku definiciju. Ako baterija obuhvaća određene verbalne, perceptivne, radno-memorijske, brzinske i rezonirajuće zadatke, rezultat prvenstveno opisuje izvedbu u tim područjima. To može biti povezano s g-faktorom i organizirano kroz šire i uže sposobnosti, ali i dalje ostaje vezano uz sadržaj subtestova. Širi teorijski jezik može obuhvatiti i druge sposobnosti, no njihov se odnos prema rezultatu baterije ne smije pretpostaviti.

Najoprezniji zaključak jest da WAIS-IV i srodni standardizirani IQ-testovi mjere izvedbu na odabranim strukturiranim zadacima. Njihovi ukupni rezultati mogu sadržavati zajedničku varijancu povezanu s g-faktorom, ali ovise i o sadržaju subtestova te specifičnim sposobnostima. IQ je normativni kompozitni rezultat određene baterije, a ne automatski potpuna mjera svih oblika inteligentnog funkcioniranja. Zaključke o kulturnom kontekstu i povezanim ishodima treba vezati uz konkretne testove, populacije, kriterije i obrazovne uvjete.

Ovaj zaključak istodobno priznaje informativnost standardiziranih mjera i njihova ograničenja. Testni rezultat nije beznačajan samo zato što ne obuhvaća sve moguće oblike inteligentnog funkcioniranja. On može dati strukturiran opis izvedbe na odabranim zadacima i omogućiti razmatranje ukupnog rezultata baterije, rezultata subtestova i profila sposobnosti. Ograničenje nastaje tek kada se taj opis proširi izvan sadržaja i konteksta mjerenja.

Jednako tako, priznanje šireg teorijskog jezika ne znači da se standardizirani testovi moraju odbaciti. Teorija višestrukih inteligencija i Sternbergova teorija podsjećaju da pojam inteligencije može biti širi od onoga što se mjeri jednom baterijom. Psihometrijski modeli, s druge strane, omogućuju precizniji opis odnosa među kognitivnim rezultatima. Ove se razine mogu usporedno razmatrati, ali njihovi se konstrukti ne smiju izjednačiti bez dodatne argumentacije.

Konačna interpretacija zato treba biti proporcionalna dostupnom dokazu. Kada se govori o g-faktoru, treba navesti da je riječ o zajedničkoj varijanci među kognitivnim zadacima. Kada se govori o Gf i Gc, treba ih prikazati kao različite široke sposobnosti. Kada se govori o IQ-u, treba ga vezati uz normativni kompozitni rezultat određene baterije. Kada se govori o kulturi i ishodima, treba navesti test, populaciju, kriterij i obrazovni kontekst na koji se nalaz odnosi.

Takva epistemička ograničenja ne umanjuju vrijednost psihometrijskog opisa. Ona određuju granice unutar kojih je opis opravdan. Rezultat određene baterije može biti koristan za razumijevanje određene izvedbe, ali ne treba ga predstavljati kao iscrpan prikaz osobe. Hijerarhijski model može organizirati odnose među sposobnostima, ali ne treba ga automatski proširiti na sve teorijske prijedloge o inteligenciji. Kulturni i povezani ishodi mogu se proučavati, ali njihove se povezanosti trebaju vezati uz konkretne uvjete.

U tom je smislu najprimjereniji pristup onaj koji istodobno razlikuje teoriju, mjerenje i interpretaciju. Teorija određuje koje se sposobnosti i konstrukti predlažu. Mjerenje određuje koje se izvedbe prikupljaju u konkretnoj bateriji. Interpretacija povezuje rezultat s modelom, ali mora poštovati opseg zadataka, sadržaj subtestova, populaciju i kriterij. Kada se te razine razlikuju, moguće je govoriti o inteligenciji preciznije i bez neopravdanog proširivanja zaključaka.

Literatura

Benson, N., Hulac, D. M., i Kranzler, J. H. (2010). Independent examination of the Wechsler Adult Intelligence Scale—Fourth Edition (WAIS-IV): What does the WAIS-IV measure? Psychological Assessment, 22(1), 121–130. https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/20230158/

International Test Commission. (2017). The ITC Guidelines for Translating and Adapting Tests. https://www.intestcom.org/files/guideline_test_adaptation_2ed.pdf

Newton, J. H. (2017). Stanford-Binet Intelligence Scale. U Encyclopedia of Personality and Individual Differences (str. 1–4). https://link.springer.com/rwe/10.1007/978-3-319-28099-8_1006-1

Pearson. Wechsler Adult Intelligence Scale—Fourth Edition. https://www.pearsonassessments.com/store/usassessments/en/p/wechsler-adult-intelligence-scale-fourth-edition/100000392

Spearman, C. (1904). General Intelligence, Objectively Determined and Measured. The American Journal of Psychology, 15(2), 201–293. https://psychclassics.yorku.ca/Spearman/chap5.htm

Sternberg, R. J. (1985). Human intelligence: The model is the message. Science, 230(4730), 1111–1118. https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/17739108/

Strenze, T. (2007). Intelligence and socioeconomic success: A meta-analytic review of longitudinal research. Intelligence, 35(5), 401–426. https://colab.ws/articles/10.1016%2Fj.intell.2006.09.004

Wilson, C. J., Bowden, S. C., Byrne, L. K., Joshua, N. R., Marx, W., i Weiss, L. G. (2023). The cross-cultural generalizability of cognitive ability measures: A systematic literature review. Intelligence, 98, 101751. https://gwern.net/doc/iq/2023-wilson.pdf