Povezanost psihopatskih crta s partnerskim nasiljem: manipulacija, prisilna kontrola i ograničenja zaključivanja

Uvod

Psihopatske crte najbolje je promatrati kao višedimenzionalan konstrukt, a ne kao jednu homogenu osobinu. Različiti modeli razdvajaju interpersonalno-afektivne i ponašajno-antisocijalne sadržaje, ali se ne podudaraju potpuno u broju i nazivima faceta (Benning i sur., 2003; Cooke i Michie, 2001; Patrick i sur., 2009). Interpersonalno-afektivni sadržaji mogu uključivati manipulativnost, emocionalnu bešćutnost i manjak empatije, dok ponašajno-antisocijalni sadržaji obuhvaćaju, među ostalim, impulzivnost, neodgovornost, agresivnost i antisocijalno ponašanje (Cooke i Michie, 2001; Iyican i Babcock, 2018; Mager i sur., 2014). Već ta razlika pokazuje zašto se pojam psihopatije ne može koristiti kao jedinstvena oznaka koja bi istodobno opisivala stil odnosa, emocionalno funkcioniranje, ponašajnu disregulaciju i povijest antisocijalnog ponašanja. Ono što se u jednom modelu prikazuje kao zasebna faceta u drugom se može pojaviti pod drukčijim nazivom ili u drukčijoj kombinaciji sadržaja.

Modelna razlika važna je i zato što ista osoba može imati različitu razinu izraženosti pojedinih crta. Zaključak o povezanosti jedne facete s određenim ishodom zato ne znači nužno da je cijeli konstrukt psihopatije na isti način povezan s tim ishodom. Ako se rezultati prikazuju samo na razini ukupnog rezultata, mogu se izgubiti razlike među interpersonalno-afektivnim i ponašajno-antisocijalnim sadržajima. Obrnuto, ako se nalaz jedne facete proširi na cijeli konstrukt, dobiva se šira tvrdnja nego što je izvorno istraživanje opravdalo. U tom je smislu facetna analiza važna ne samo zbog preciznijeg opisa psihopatije nego i zbog ograničavanja zaključaka o partnerskom nasilju.

Ovakva je facetna razlika važna pri proučavanju partnerskog nasilja (IPV). Pregledni i metaanalitički radovi podupiru povezanost psihopatije i partnerskog nasilja, ali pojedine facete nisu dosljedno povezane s istim ishodom (Azeredo i sur., 2026; Collison i Lynam, 2021; Robertson i sur., 2020). Zato se nalaz o povezanosti psihopatskih crta s partnerskim nasiljem ne može automatski proširiti na svaki oblik nasilja, svaku facetu ili svaki izvor procjene. Fizičko, psihološko, seksualno i ekonomsko nasilje ne predstavljaju nužno isti ishod, čak i kada se u istraživanju razmatraju unutar šireg pojma partnerskog nasilja. Jednako tako, nalaz dobiven samoprocjenom ne treba bez dodatne provjere izjednačiti s nalazom dobivenim izvještajem partnera ili kliničkim instrumentom.

Pregledni radovi pritom daju važan okvir za uočavanje općeg obrasca, ali ne uklanjaju razlike među pojedinačnim istraživanjima. Metaanalitička povezanost govori o obrascu u obuhvaćenim studijama, dok ne znači da će svaka studija, svaka faceta ili svaki oblik nasilja pokazati istu povezanost. Zbog toga se rezultati pregleda trebaju čitati zajedno s ograničenjima pojedinačnih istraživanja, osobito s razlikama u uzorku, vrsti nasilja, mjeri psihopatije i analitičkom modelu (Collison i Lynam, 2021; Robertson i sur., 2020). Šira povezanost može biti opravdan sažetak literature, ali nije zamjena za pitanje o tome koji je nalaz dobiven, na kojoj populaciji i za koji ishod.

Psihopatske crte pritom nisu same po sebi dovoljna osnova za kliničku dijagnozu. Također ih ne treba automatski poistovjetiti s antisocijalnim poremećajem ličnosti, općom kriminalnošću ili svakodnevnom oznakom „psihopat” (Gillespie i sur., 2023). U skladu s time, opis ponašanja partnera ne predstavlja zamjenu za stručnu procjenu. Pojedinačna ponašanja, poput laganja, omalovažavanja ili prijetnje, mogu biti relevantna za opis odnosa, ali iz njih se ne može bez dodatne procjene zaključiti da osoba ima određenu strukturu ličnosti. Time se razdvaja opis konkretnog ponašanja od procjene konstrukta koji se mjeri definiranim instrumentom.

Facete psihopatije i partnerska agresija

Empirijski nalazi upućuju na to da interpersonalno-afektivne i ponašajno-antisocijalne dimenzije mogu biti povezane s različitim aspektima partnerske agresije. U istraživanju Mager i suradnika interpersonalno-afektivni i ponašajno-antisocijalni faktori nisu imali jednaku ulogu u svim analizama partnerskog nasilja. Slična potreba za razlikovanjem faktora vidljiva je i u istraživanju Iyican i Babcock, koje razmatra odnos dvaju faktora psihopatije i partnerske agresije (Iyican i Babcock, 2018; Mager i sur., 2014). Ovi nalazi ne podupiru jednostavno svođenje psihopatije na jednu dimenziju koja bi jednako objašnjavala sve oblike agresivnog ponašanja u intimnom odnosu.

Razlikovanje faktora važno je i za tumačenje samog smjera povezanosti. Ako jedna dimenzija pokazuje povezanost s određenom vrstom agresije, to ne znači da druga dimenzija nema nikakvu ulogu, ali ni da ima istu ulogu. Rezultat može ovisiti o tome je li ishod učestalost nasilja, težina nasilja, određena vrsta agresije ili širi indeks partnerskog nasilja. Stoga se formulacija o „psihopatiji i nasilju” mora, kad god je moguće, precizirati navođenjem facete i ishoda na koje se nalaz odnosi.

Drugo istraživanje izvijestilo je da je afektivna faceta bila jedina faceta s jasnim doprinosom učestalosti partnerskog nasilja nakon kontrole kriminalnih varijabli (Cunha i sur., 2021). Taj nalaz ne znači da je afektivna faceta univerzalni prediktor svih oblika partnerskog nasilja. Njegovo se značenje mora ograničiti na ishod, uzorak i analitički model konkretnog istraživanja. Posebno je važno da je nalaz dobiven nakon kontrole kriminalnih varijabli. To znači da se doprinos afektivne facete tumači unutar tog modela, a ne kao izolirano svojstvo koje bi izvan modela nužno imalo jednak odnos prema svim oblicima nasilja.

Kontrola kriminalnih varijabli također mijenja način na koji se uspoređuju facete. Faceta koja pokazuje doprinos u jednom modelu ne mora biti najvažnija u drugom modelu s drukčijim kontrolnim varijablama ili drukčije definiranim ishodom. Zato rezultat o „jasnom doprinosu” ne treba pretvoriti u rangiranje faceta izvan istraživačkog konteksta. Ograničenje je osobito važno kada se pojedinačni nalaz uspoređuje s pregledima koji obuhvaćaju više mjera i populacija.

Pregledi dodatno upozoravaju na heterogenost istraživanja. Razlike među nalazima mogu biti povezane s uzorkom, vrstom nasilja, mjerom psihopatije i drugim metodološkim obilježjima studija (Collison i Lynam, 2021; Robertson i sur., 2020). Stoga je prikladnije govoriti o obrascima povezanosti nego o jednoj faceti koja bi općenito objašnjavala partnersko nasilje. Heterogenost ne znači da su nalazi međusobno bezvrijedni ili da se ne može izvesti nikakav zaključak. Ona znači da se zaključak mora zadržati na razini koju zajednički podaci podupiru: određene dimenzije mogu biti povezane s određenim aspektima nasilja, ali nije opravdano pretpostaviti istu povezanost u svim kontekstima.

Važno je razlikovati i konstrukte koji se često pojavljuju u istoj raspravi. Interpersonalna faceta opisuje osobinsku dimenziju povezanu s obmanom, manipulativnim stilom i socijalnom dominacijom, dok prisilna kontrola označava obrazac ponašanja u intimnom odnosu. Ta dva pojma nisu sinonimi. Prvi se odnosi na dimenziju ličnosti unutar određenog modela psihopatije, a drugi na način organiziranja ponašanja prema partneru. Mogu se pojaviti u istoj raspravi, ali njihova istodobna prisutnost u tekstu sama po sebi ne pokazuje da su empirijski povezani.

Obmana i instrumentalna manipulacija

U bliskim odnosima opisane su različite manipulativne taktike, uključujući šarm, prisilu, šutnju, omalovažavanje, prijetnje i laži. Emocionalna manipulacija pritom se u istraživanjima pojavljuje kao zaseban, povezan konstrukt, a ne kao naziv za sve navedene taktike (Buss, 1992; Grieve i Mahar, 2010). Različite taktike mogu se razlikovati prema obliku, izravnosti i načinu na koji se pojavljuju u odnosu. Zbog toga ih nije metodološki opravdano automatski spojiti u jednu varijablu samo zato što sve mogu biti opisane kao manipulativne.

Ovaj opis ne treba tumačiti kao izravan dokaz da su navedena ponašanja posljedica psihopatskih crta. On prije pokazuje da se u literaturi razlikuju ponašanja, motivacijski obrasci i mjerne varijable. Izraz „instrumentalna manipulacija” stoga treba koristiti oprezno, osobito kada istraživanje nije izravno operacionaliziralo taj konstrukt. Sama riječ „instrumentalna” dodatno sugerira određeni način razumijevanja funkcije ponašanja, pa se ne može uvesti kao zamjena za svaki opis obmane, pritiska ili emocionalne manipulacije.

Razlika između ponašanja i konstrukta važna je za čitanje rezultata. Ako je istraživanje mjerilo emocionalnu manipulaciju, rezultat se treba odnositi na tu mjerenu varijablu. Ne može se bez dodatne potpore preoblikovati u zaključak o svim manipulativnim taktikama. Ako su opisane prijetnje, omalovažavanje ili šutnja, ni to ne znači automatski da je istraživanje mjerilo instrumentalnu manipulaciju. Preciznost naziva čuva vezu između tvrdnje i onoga što je u istraživanju zapravo opisano ili operacionalizirano.

Takav oprez sprječava i dijagnosticiranje partnera na temelju popisa ponašanja. Pojava šarma, laži, šutnje ili omalovažavanja sama po sebi ne omogućuje zaključak o psihopatskim crtama, a još manje o kliničkoj dijagnozi. Za takav bi zaključak bila potrebna stručna procjena i jasno definirana mjera. Popis ponašanja može pomoći u opisu iskustva u odnosu, ali ne može zamijeniti razliku između opaženog ponašanja, osobinske facete i dijagnostičke procjene.

Prisilna kontrola i psihološko nasilje

U korištenim istraživanjima prisilna je kontrola operacionalizirana ponašanjima poput prijetnje fizičkim ozljeđivanjem, prijetnje uporabom informacija te ponižavanja ili nepoštovanja partnera (Hilton i Radatz, 2025; Robertson i Murachver, 2011). Budući da se skupovi ponašanja i način mjerenja razlikuju, pojedinačnu kontrolirajuću česticu ne treba automatski izjednačiti s konstruktom prisilne kontrole. Čestica može biti dio mjere šireg konstrukta, ali sama po sebi ne mora obuhvatiti njegov cijeli sadržaj. Zato je pri tumačenju potrebno razlikovati pojedinačni primjer ponašanja od rezultata na mjeri koja obuhvaća više ponašajnih obilježja.

Prisilna kontrola u tom se smislu ne može svesti na svaku situaciju u kojoj jedan partner pokušava utjecati na drugoga. U korištenim istraživanjima ona je vezana uz konkretne oblike prijetnje, ponižavanja, nepoštovanja i uporabe informacija. Ako se taj opseg proširi na svako kontrolirajuće ponašanje, mijenja se konstrukt o kojem se govori. Ograničavanje pojma na operacionalizacije koje su prisutne u istraživanjima zato nije samo terminološka opreznost nego uvjet da se nalazi ne prošire izvan svojih mjernih osnova.

Razlika između istodobne povezanosti i predikcije posebno je važna. Robertson i Murachver proučavali su prisilnu kontrolu u okviru nasilnog odnosa i izvijestili o često recipročnom obrascu, neovisno o spolu. Hilton i Radatz ispitivali su predikciju kasnijeg fizičkog partnerskog nasilja, pri čemu je prisilna kontrola osobito predviđala takav ishod kod muškaraca (Hilton i Radatz, 2025; Robertson i Murachver, 2011). Prvi nalaz govori o obrascu koji se proučava u odnosu nasilja, dok drugi govori o predikciji kasnijeg ishoda. Ta dva načina izvještavanja nisu međusobno zamjenjiva.

Ova dva nalaza nisu nužno proturječna. Razlikuju se prema vremenskom dizajnu, operacionalizaciji prisilne kontrole i ishodu koji se proučava. Ipak, sama istraživanja prisilne kontrole ne utvrđuju njezin odnos s psihopatskim crtama ako takav odnos nije izravno testiran. Stoga se prisilna kontrola u ovom radu može prikazati kao zaseban konstrukt i kao dio rasprave o partnerskom nasilju, ali ne kao neizravan dokaz psihopatije. Povezivanje tih tema u jednom članku dopušteno je zato što se sve odnose na partnersko nasilje i njegove oblike, ali njihova konceptualna blizina nije dokaz empirijske povezanosti.

Ishod je također potrebno zadržati u navedenom opsegu. Hilton i Radatz proučavali su kasnije fizičko partnersko nasilje, pa se njihov rezultat ne treba automatski prenijeti na psihološko, seksualno ili ekonomsko nasilje. Slično tomu, nalaz o često recipročnom obrascu prisilne kontrole ne treba preoblikovati u opći zaključak o svim oblicima partnerskog nasilja. Razlike među ishodima, vremenskim odnosima i operacionalizacijama određuju koliko se daleko rezultat može prenijeti.

Recidivizam i ponavljana viktimizacija

Počiniteljski recidivizam i ponavljana viktimizacija različiti su ishodi. U istraživanju Cunha i suradnika kriminalna povijest imala je važnu ulogu u recidivizmu počinitelja partnerskog nasilja, odnosno u IPV-recidivizmu. Taj se nalaz ne smije proširiti u tvrdnju da antisocijalna faceta sama uzrokuje ponavljanje nasilja (Cunha i sur., 2022). Pojam recidivizma ovdje se odnosi na ponovno počinjenje, pa je predmet zaključka ponašanje počinitelja i njegova kriminalna povijest. To nije ista jedinica analize kao iskustvo osobe koja ponovno doživljava nasilje.

Kriminalna povijest važna je za interpretaciju tog nalaza jer se rezultat ne odnosi samo na osobinske crte izdvojene iz životnog i ponašajnog konteksta. Ako se u istraživanju kriminalna povijest pokazuje relevantnom za IPV-recidivizam, zaključak mora zadržati tu varijablu u središtu. Nije opravdano iz toga izvesti da jedna faceta neposredno i samostalno proizvodi ponavljanje nasilja. Razlika između povezanosti, predikcije i uzročnosti ostaje jednako važna i u području recidivizma.

Nasuprot tomu, Harris i suradnici proučavali su rizik ponavljane viktimizacije kod pravosudno obuhvaćenih mladih osoba. Njihov se nalaz odnosi na rizik da osoba ponovno doživi partnersko nasilje, a ne na ponavljanje počinjenja nasilja. Ta razlika mijenja značenje rezultata i onemogućuje objedinjavanje dvaju ishoda pod općom tvrdnjom o „ponavljanju IPV-a” (Harris i sur., 2024). Isti glagol „ponoviti” u svakodnevnom jeziku može prikriti potpuno različitu poziciju osobe u događaju: osoba može ponovno počiniti nasilje ili ga ponovno doživjeti.

Recidivizam se zato mora tumačiti uz kriminalnu povijest, vrstu ishoda i populaciju na koju se nalaz odnosi. Bez takvog razlikovanja antisocijalne se crte mogu pogrešno prikazati kao jedinstveni i neposredni uzrok svakog oblika ponavljanja nasilja. Razdvajanje ishoda istodobno štiti i interpretaciju nalaza o viktimizaciji, jer se rizik ponovne viktimizacije ne može prikazati kao pokazatelj počiniteljske sklonosti. U oba slučaja preciznost ishoda važnija je od općenitog dojma da istraživanja govore o „ponavljanju nasilja”.

Izvori procjene i vremenski odnosi

Samoprocjene, klinički instrumenti i partnerski izvještaji predstavljaju različite mjerne perspektive. Njihovi se nalazi ne smiju tretirati kao međusobno zamjenjivi (Humeny i sur., 2022; Iyican i Babcock, 2018; Mager i sur., 2014). Različit izvor procjene može obuhvatiti različitu vidljivost ponašanja i različito iskustvo odnosa. Samoprocjena je usmjerena na ono što osoba navodi o sebi, partnerski izvještaj na ponašanje koje druga osoba opaža ili doživljava, a klinički instrument na način na koji je određena osobina procijenjena unutar stručnog postupka.

Neslaganje među izvorima nije automatski pogreška; može odražavati različit izvor mjerenja, vidljivost ponašanja ili različito definirani ishod. Zbog toga se neslaganje ne treba odmah riješiti odabirom jednog izvora kao jedinog valjanog. Prije toga treba utvrditi mjere li izvori istu facetu, isto ponašanje i isto vremensko razdoblje. Ako se razlikuju i predmet procjene i način prikupljanja podataka, razlika među rezultatima može biti dio nalaza, a ne samo metodološki kvar.

To je važno i pri tumačenju odnosa psihopatije i psihološkog partnerskog nasilja. U jednom longitudinalnom istraživanju psihološki IPV predviđao je kasnije psihopatske crte, dok psihopatske crte nisu dosljedno predviđale kasniji psihološki IPV (Kanemasa i sur., 2022). Taj nalaz ne potvrđuje jednostavan jednosmjerni odnos. Istodobno, ne treba ga pretvoriti ni u tvrdnju da psihopatija uopće nije povezana s partnerskim nasiljem. Rezultat govori o tome da se u tom longitudinalnom istraživanju vremenski odnosi nisu ponašali kao jednostavan put od psihopatskih crta prema kasnijem psihološkom nasilju.

Longitudinalni dizajn omogućuje razmatranje vremenskog slijeda, ali sam po sebi ne rješava sva pitanja interpretacije. Nalaz da jedan ishod prethodi drugome ne znači automatski da je prvi ishod jedini ili neposredni uzrok drugoga. Potrebno je zadržati razliku između predviđanja u vremenu i kauzalnog objašnjenja. U ovom području dodatnu važnost imaju i razlike u izvorima procjene te u tome je li se procjenjivala psihopatija, psihološki IPV ili neki drugi oblik partnerskog nasilja.

Najprimjereniji zaključak jest da postoje različiti mogući vremenski putevi, ali da dostupni nalazi ne rješavaju jednostavno kauzalno pitanje. Pregledni i metaanalitički radovi podupiru povezanost psihopatije i IPV-a, ali sami po sebi ne rješavaju pitanje jednostavnog kauzalnog učinka psihopatije na nasilje (Azeredo i sur., 2026; Collison i Lynam, 2021; Robertson i sur., 2020). Time se istodobno priznaju dva nalaza koja bi se inače mogla pogrešno suprotstaviti: postoji šira povezanost u pregledima, ali pojedinačni longitudinalni rezultati ne podupiru jednostavan jednosmjerni prikaz.

Kritička rasprava

Najveći problem u ovom području nastaje kada se različiti konstrukti i ishodi spoje u jednu opću priču. Interpersonalna manipulativnost nije isto što i prisilna kontrola; prisilna kontrola nije isto što i svako kontrolirajuće ponašanje; počiniteljski recidivizam nije isto što i ponavljana viktimizacija. Slično tomu, nalaz o fizičkom partnerskom nasilju ne treba automatski prenijeti na psihološko, seksualno ili ekonomsko nasilje. Svaka od tih razlika određuje što se smije zaključiti iz rezultata i koliko se rezultat može prenijeti na drugi kontekst.

Spajanje konstrukata može nastati već na razini nazivlja. Pojam psihopatije može se koristiti za širi osobinski konstrukt, dok se interpersonalna faceta odnosi samo na jedan njegov dio. Pojam manipulacije može obuhvaćati više taktika, dok emocionalna manipulacija predstavlja zaseban povezani konstrukt. Prisilna kontrola može uključivati određene prijetnje, ponižavanje ili uporabu informacija, ali pojedinačna čestica nije jednaka cijelom konstruktu. Kada se ti pojmovi u tekstu koriste kao zamjene, gubi se veza između operacionalizacije i tvrdnje.

Također, povezanost ne znači uzročnost. Presječni nalazi mogu pokazati da se psihopatske crte i partnerska agresija pojavljuju zajedno, ali ne određuju vremenski slijed. Longitudinalni nalazi mogu ponuditi precizniji uvid, ali ni oni sami ne uklanjaju potrebu za razmatranjem mjerenja, uzorka i drugih mogućih objašnjenja. Čak i kada se navodi predikcija kasnijeg ishoda, takav se rezultat mora opisati u odnosu na konkretan dizajn i konkretne varijable, a ne preoblikovati u opći uzročni zakon.

Vremenski odnosi osobito su važni zato što psihopatske crte i psihološko partnersko nasilje mogu biti uključeni u različite obrasce. Nalaz Kanemase i suradnika da je psihološki IPV predviđao kasnije psihopatske crte, dok psihopatske crte nisu dosljedno predviđale kasniji psihološki IPV, ne daje osnovu za jednostavan jednosmjerni model. Istodobno, pregledni radovi koji nalaze povezanost ne mogu se koristiti za poništavanje tog konkretnog vremenskog nalaza. Različite razine analize treba držati zajedno, ali ih ne treba izjednačiti.

Zato je prikladniji facetno osjetljiv pristup. On ne traži jednu „najvažniju” facetu, nego ispituje koja je dimenzija povezana s kojim ishodom, u kojoj populaciji, prema kojem izvoru procjene i uz koju operacionalizaciju nasilja. Takav pristup smanjuje rizik da se psihopatske crte pretvore u široku, svakodnevnu oznaku za opasnog ili nasilnog partnera. Ujedno omogućuje da se razlike među istraživanjima tretiraju kao informacija o uvjetima povezanosti, a ne kao razlog za proizvoljno odabiranje samo jednog rezultata.

Facetno osjetljiv pristup ne uklanja potrebu za oprezom u primjeni nalaza na pojedinca. Istraživanja o grupnim obrascima ne daju automatski procjenu konkretnog partnera. Osobito nije opravdano iz pojedinačnih ponašanja zaključiti da osoba ima psihopatske crte, antisocijalni poremećaj ličnosti ili određenu razinu opasnosti. Opis ponašanja može biti važan za razumijevanje odnosa, ali klinička procjena i istraživačka operacionalizacija ostaju odvojeni od svakodnevnog označavanja osobe.

Metodološka ograničenja zato nisu dodatak koji se može izostaviti nakon iznošenja glavnog nalaza. Ona određuju širinu nalaza od početka. Uzorak, vrsta nasilja, mjera psihopatije, izvor procjene, vremenski dizajn i analitički model utječu na to što rezultat znači. Ako se u jednoj studiji proučava fizičko nasilje, rezultat se ne treba opisivati kao nalaz o svim oblicima nasilja. Ako se proučava prisilna kontrola, rezultat se ne treba proširiti na psihopatske crte bez izravno testiranog odnosa. Ako se proučava ponavljana viktimizacija, rezultat se ne smije prikazati kao recidivizam počinitelja.

Zaključak

Psihopatske crte predstavljaju višedimenzionalan konstrukt koji je u navedenim preglednim i metaanalitičkim radovima povezan s partnerskim nasiljem, ali ta povezanost nije jednaka za sve facete, vrste nasilja ili izvore procjene. Interpersonalno-afektivne i ponašajno-antisocijalne dimenzije treba razlikovati, kao i manipulativne taktike, emocionalnu manipulaciju i prisilnu kontrolu. Pojedinačni rezultati dodatno se moraju čitati u odnosu na konkretan ishod i analitički model.

Kriminalna povijest važna je za interpretaciju počiniteljskog IPV-recidivizma, dok se ponavljana viktimizacija mora razmatrati kao zaseban ishod. Longitudinalni nalazi ne opravdavaju jednostavan prikaz psihopatije kao jednosmjernog uzroka partnerskog nasilja. Konačno, opis pojedinačnih ponašanja ne omogućuje dijagnosticiranje partnera. Psihopatske crte, prisilna kontrola i partnersko nasilje mogu se smisleno proučavati samo uz jasno razlikovanje konstrukata, ishoda i mjernih perspektiva.

Literatura

1. Azeredo, A., Figueiredo, P., Moreira, D., & Barbosa, F. (2026). „Psychopathy and violence between intimate partners: Systematic review with meta-analytic procedure.” Victims & Offenders, 21(1), 1–30. https://doi.org/10.1080/15564886.2024.2439940. https://www.tandfonline.com/doi/abs/10.1080/15564886.2024.2439940

2. Benning, S. D., Patrick, C. J., Hicks, B. M., Blonigen, D. M., & Krueger, R. F. (2003). „Factor Structure of the Psychopathic Personality Inventory: Validity and Implications for Clinical Assessment.” Psychological Assessment, 15(3), 340–350. https://experts.umn.edu/en/publications/factor-structure-of-the-psychopathic-personality-inventory-validi/

3. Buss, D. M. (1992). „Manipulation in close relationships: Five personality factors in interactional context.” Journal of Personality, 60, 477–499. https://doi.org/10.1111/j.1467-6494.1992.tb00981.x

4. Collison, K. L., & Lynam, D. R. (2021). „Personality disorders as predictors of intimate partner violence: A meta-analysis.” Clinical Psychology Review, 88, 102047. https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/34130046/

5. Cooke, D. J., & Michie, C. (2001). „Refining the construct of psychopathy: Towards a hierarchical model.” Psychological Assessment, 13(2), 171–188. https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/11433793/

6. Cunha, O., Braga, T., & Gonçalves, R. A. (2021). „Psychopathy and intimate partner violence.” Journal of Interpersonal Violence, 36(3–4), NP1720–NP1738. https://research.ulusofona.pt/en/publications/psychopathy-and-intimate-partner-violence-2/

7. Cunha, O., Pinheiro, M., & Gonçalves, R. A. (2022). „Intimate partner violence, psychopathy, and recidivism: Do psychopathic traits differentiate first-time offenders from repeated offenders?” Victims & Offenders, 17(2), 199–218. https://doi.org/10.1080/15564886.2021.1885545. https://research.ulusofona.pt/pt/publications/intimate-partner-violence-psychopathy-and-recidivism-do-psychopat-8/

8. Gillespie, S. M., Jones, A., & Garofalo, C. (2023). „Psychopathy and dangerousness: An umbrella review and meta-analysis.” Clinical Psychology Review, 100, 102240. https://doi.org/10.1016/j.cpr.2022.102240

9. Grieve, R., & Mahar, D. (2010). „The emotional manipulation–psychopathy nexus: Relationships with emotional intelligence, alexithymia and ethical position.” Personality and Individual Differences, 48(8), 945–950. https://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S0191886910000966

10. Harris, M. N., Daigle, L. E., Reidy, D., Chafin, T., & Thomson, N. D. (2024). „Psychopathy checklist-youth version scores and recurring victimisation by an intimate partner in a justice-involved sample: A comparison of young men and women using longitudinal data.” Criminal Behaviour and Mental Health, 34(6), 477–493. https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/39396239

11. Hilton, N. Z., & Radatz, D. L. (2025). „Coercive control in a national U.S. self-report survey: Prediction of repeated intimate partner violence.” Psychological Services, 22(1), 92–101. https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/38884951/

12. Humeny, C., Forth, A., & Logan, J. (2022). „Psychopathic traits predict the severity of post-traumatic stress in survivors of intimate partner abuse.” Personality and Individual Differences, 193, 111611. https://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S0191886922001155

13. Iyican, S., & Babcock, J. C. (2018). „The relation between the two factors of psychopathy and intimate partner aggression.” Journal of Aggression, Maltreatment & Trauma, 27(2), 119–130. https://pmc.ncbi.nlm.nih.gov/articles/PMC6130887/

14. Kanemasa, Y., Miyagawa, Y., & Arai, T. (2022). „Do the Dark Triad and psychological intimate partner violence mutually reinforce each other? An examination from a four-wave longitudinal study.” Personality and Individual Differences, 196, 111714. https://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S0191886922002197

15. Mager, K. L., Bresin, K., & Verona, E. (2014). „Gender, psychopathy factors, and intimate partner violence.” Personality Disorders: Theory, Research, and Treatment, 5(3), 257–267. https://pmc.ncbi.nlm.nih.gov/articles/PMC4175448/

16. Patrick, C. J., Fowles, D. C., & Krueger, R. F. (2009). „Triarchic conceptualization of psychopathy: Developmental origins of disinhibition, boldness, and meanness.” Development and Psychopathology, 21(3), 913–938. https://www.keananjoyner.com/tutorials_resources/module1/files/Patrick%2C%20Fowles%2C%20%26%20Krueger%202009.pdf

17. Robertson, E. L., Walker, T. M., & Frick, P. J. (2020). „Intimate partner violence perpetration and psychopathy: A comprehensive review.” European Psychologist, 25(2), 134–145. https://discovery.fiu.edu/display/pub249178

18. Robertson, K., & Murachver, T. (2011). „Women and men’s use of coercive control in intimate partner violence.” Violence and Victims, 26(2). https://doi.org/10.1891/0886-6708.26.2.208