Evolucijsko-psihološko objašnjenje crta Mračne trijade u okviru teorije povijesti života

Teorijska osnova

Teorija povijesti života evolucijski je okvir za proučavanje načina na koji organizmi raspoređuju ograničene resurse između rasta, održavanja, parenja i roditeljskog ulaganja (Figueredo i sur., 2006; Del Giudice i sur., 2015). Polazište tog okvira jest da su vrijeme, energija i drugi resursi ograničeni, pa ulaganje u jedno područje može biti povezano s manjim ulaganjem u drugo. U psihologiji se teorija povijesti života primjenjuje na individualne razlike u ponašanju i razvoju, ali takva primjena uključuje dodatne razvojne i psihometrijske pretpostavke (Nettle i Frankenhuis, 2020; Sear, 2020).

U tom se okviru brza strategija povezuje s većim naglaskom na neposredne koristi, parenje i smanjeno odgađanje nagrade, dok se spora strategija povezuje s većim ulaganjem u rast, održavanje, dugoročne odnose, roditeljstvo i odgođene koristi (Belsky i sur., 1991; Figueredo i sur., 2006). Brza i spora strategija stoga su teorijske oznake za različite obrasce raspodjele ulaganja. One ne označavaju nužno jednu pojedinačnu osobinu, jedno ponašanje ili jednu trajnu kategoriju osobe. Te oznake opisuju teorijske obrasce ulaganja, a ne moralnu vrijednost ili opću psihološku zdravost osobe.

Razlika između teorijske strategije i njezinih empirijskih pokazatelja važna je za cijelu raspravu. Neposredno parenje, impulzivnost, rizičnost ili usmjerenost na kratkoročne koristi mogu se upotrijebiti kao pokazatelji koji se dovode u vezu s bržim obrascem, ali nijedan od tih pokazatelja sam po sebi ne predstavlja cijelu brzu strategiju. Jednako tako, planiranje, roditeljsko ulaganje ili odgađanje nagrade mogu biti povezani sa sporijim obrascem, ali pojedinačni rezultat na nekoj od tih mjera ne dokazuje postojanje jedinstvene spore strategije. U nastavku se zato razlikuje brza ili spora strategija kao teorijski konstrukt od pokazatelja bržeg ili sporijeg obrasca kao empirijski dobivenih povezanosti.

Razvojni modeli dodatno naglašavaju procjenu okolišne surovosti i nepredvidljivosti. Surovost se odnosi na razinu vanjskog rizika, dok nepredvidljivost označava nestabilnost tog rizika; riječ je o različitim obilježjima okoliša (Ellis i sur., 2009). Okoliš može biti općenito rizičan, ali relativno stabilan, ili može biti promjenjiv i teško predvidljiv. Razlikovanje tih obilježja važno je zato što se ne smiju automatski svesti na jednu zajedničku oznaku okolišne nepovoljnosti. Surovost i nepredvidljivost u teorijskom se modelu odnose na različite vrste informacija o uvjetima u kojima se razvoj odvija.

Prema razvojnom pristupu, iskustva tijekom ranog razvoja i adolescencije mogu biti povezana s oblikovanjem životnih strategija (Belsky i sur., 1991; Brumbach i sur., 2009). Takvo objašnjenje ne znači da jedno iskustvo izravno određuje kasniju crtu ili ponašanje. Ono upućuje na mogućnost da razvojni uvjeti sudjeluju u oblikovanju obrazaca ulaganja i ponašanja. Adaptive Calibration Model sličnu ideju razvija kroz pretpostavku da se sustavi odgovora na stres tijekom razvoja kalibriraju prema okolišnim signalima (Del Giudice i sur., 2011). U tom se modelu razvojni odgovor razmatra u odnosu prema informacijama o okolišu, a ne kao jednostavna oznaka trajne i nepromjenjive strategije.

Ovi modeli pružaju teorijsku osnovu za povezivanje određenih ponašanja s brzom strategijom, ali sami po sebi ne dokazuju da su crte Mračne trijade njezine evoluirane adaptacije. Teorijski okvir može predvidjeti da će se određeni obrasci pojaviti zajedno, ali takvo predviđanje nije isto što i empirijska potvrda adaptacijske funkcije. Korelacija s pokazateljem bržeg obrasca ne rješava pitanje radi li se o adaptaciji, razvojnoj plastičnosti, nusproizvodu ili drugom procesu (Nettle i Frankenhuis, 2020; Sear, 2020; Del Giudice i sur., 2015). Zbog toga teorijska podudarnost između neke crte i bržeg obrasca može biti početna točka istraživanja, ali nije dovoljna za zaključak da je crta evoluirana adaptacija.

Oprez je potreban i zato što se isti obrazac povezanosti može različito tumačiti. Ako je neka crta povezana s impulzivnošću ili kratkoročnim ponašanjem, to može biti u skladu s bržim obrascem, ali sama povezanost ne određuje zašto se ona pojavila. Može biti riječ o razvojnom odgovoru na procijenjeni okoliš, o povezanosti s drugim obilježjima ili o nusproizvodu procesa koji nije izravno povezan s adaptacijskom funkcijom. Stoga se u ovom području ne smiju izjednačiti teorijska mogućnost, empirijska korelacija i zaključak o evoluiranoj funkciji.

Mračna trijada i empirijska potpora

Mračna trijada označava klaster narcizma, makijavelizma i psihopatije. Riječ je o skupu povezanih subkliničkih crta, a ne o dijagnostičkoj kategoriji (Paulhus i Williams, 2002; Furnham i sur., 2013). Subklinička narav ovih crta znači da se o njima govori kao o varijacijama osobina u općoj populaciji, a ne kao o psihijatrijskim dijagnozama. Te su crte povezane, ali nisu identične. Njihovo zajedničko razmatranje stoga ne opravdava pretpostavku da imaju isti razvojni put, isti odnos prema okolišu ili istu povezanost s pokazateljima bržeg obrasca.

Narcizam se u raspravi o Mračnoj trijadi ne smije poistovjetiti s cijelim klasterom, kao što se ni psihopatija ili makijavelizam ne mogu uzeti kao njegova potpuna zamjena. Sama činjenica da se crte pojavljuju u zajedničkom klasteru ne znači da svaka od njih ima jednak odnos prema teoriji povijesti života. Upravo su razlike među crtama važne za procjenu tvrdnje da bi Mračna trijada kao cjelina predstavljala brzu strategiju. Ako se empirijski nalazi razlikuju među sastavnicama klastera, zaključak mora ostati ograničen na crtu ili facetu na koju se nalaz stvarno odnosi.

Rani pokušaji povezivanja Mračne trijade s teorijom povijesti života usmjerili su se na kratkoročno parenje, neposredne koristi, impulzivnost i rizik (Jonason i sur., 2010). U tom je radu psihopatija bila najjasnije povezana s bržim obrascem, dok narcizam i makijavelizam nisu pokazali jednako dosljedan odnos. Već ta razlika ograničava zaključak da bi Mračna trijada kao cjelina predstavljala brzu strategiju. Nalaz o psihopatiji ne može se bez dodatne argumentacije proširiti na narcizam i makijavelizam, a još manje na cijeli klaster kao jedinstvenu strategiju.

Ti pokazatelji također ne treba automatski tretirati kao izravne mjere brze strategije. Kratkoročno parenje, impulzivnost, neposredne koristi i rizik mogu biti povezani s teorijskim opisom bržeg obrasca, ali njihova povezanost s nekom crtom ne pokazuje da ta crta obuhvaća sve elemente strategije. Empirijski nalaz može pokazati da se određena crta ili njezina uža dimenzija pojavljuje zajedno s nekim pokazateljem, ali ne i da je time obuhvaćena ukupna raspodjela ulaganja između rasta, održavanja, parenja i roditeljstva.

Kasniji radovi dodatno su pokazali važnost faceta. Facete su uže dimenzije unutar šire crte. One omogućuju da se unutar jedne ukupne crte odvoje različiti obrasci koji se u globalnom rezultatu mogu međusobno prekriti. Impulzivne i antisocijalne dimenzije psihopatije, eksploatativni aspekt narcizma i određeni aspekti makijavelizma više su nalikovali pokazateljima bržeg obrasca, dok su dominantne, samouvjerene i društveno adaptivne facete nekih crta bile povezane sa sporijim obrascem (McDonald i sur., 2012).

Facetni pristup stoga sprječava da globalni rezultat prikrije istodobne brze i spore komponente unutar iste crte. Ako se jedna faceta povezuje s neposrednim koristima, a druga s društveno adaptivnim ili dugoročnijim obrascem, prosjek cijele crte može sakriti tu razliku. U takvom slučaju nije dovoljno reći da je crta jednostavno brza ili spora. Preciznije je navesti koja je uža dimenzija povezana s kojim empirijskim pokazateljem i u kojem smjeru. Time se teorijska oznaka ne prenosi izvan opsega nalaza.

U međukulturalnom istraživanju psihopatija je bila najstabilniji pokazatelj bržeg obrasca u okviru tog istraživanja i njegovih mjernih uvjeta. Narcizam je bio povezan sa sporijom strategijom, dok makijavelizam uglavnom nije imao jedinstvenu povezanost nakon kontrole psihopatije (Jonason i sur., 2017). Ovaj nalaz dodatno pokazuje da se odnos crta prema pokazateljima životnih strategija ne može svesti na jednu zajedničku povezanost. Psihopatija, narcizam i makijavelizam u istom istraživačkom okviru nisu pokazali istu konfiguraciju nalaza.

Sličan obrazac zabilježen je i u istraživanju mladih odraslih, u kojem je psihopatija predviđala bržu, a narcizam sporiju strategiju (Davis i sur., 2019). I ovdje se zaključak treba zadržati na opsegu istraženih crta, uzorka i mjernih uvjeta. Nalaz o predviđanju određenog pokazatelja ne pretvara se automatski u tvrdnju o univerzalnoj razvojnoj putanji. On pokazuje odnos koji je dobiven u određenom istraživanju, dok pitanje mehanizma tog odnosa ostaje šire od samog prediktivnog nalaza.

Ovi nalazi pružaju empirijsku potporu tvrdnji da su neke facete Mračne trijade povezane s određenim pokazateljima bržeg obrasca. Međutim, nalazi se razlikuju među crtama, facetama, uzorcima i instrumentima. Najjasnija potpora odnosi se na pojedine dimenzije psihopatije, dok su nalazi o narcizmu i makijavelizmu osjetljiviji na izbor facete, instrumenta i konteksta. Stoga empirijski nalazi ne potvrđuju da je cijela Mračna trijada adaptacija brze strategije.

Ta se ograda odnosi i na način na koji se interpretiraju različiti smjerovi nalaza. Povezanost psihopatije s bržim pokazateljima ne znači da svaki oblik psihopatije ima isti odnos prema njima. Povezanost narcizma sa sporijom strategijom u jednom istraživanju ne znači da su svi aspekti narcizma u svim uvjetima povezani sa sporijim obrascem. Nalaz o makijavelizmu bez jedinstvene povezanosti nakon kontrole psihopatije pokazuje da zajednički klaster može djelomično odražavati preklapanje među crtama, a ne jednu samostalnu i jednaku vezu svih crta s teorijom povijesti života.

Mjerenje životnih strategija

Važan dio rasprave odnosi se na pitanje što se zapravo mjeri. Mini-K i srodni instrumenti obuhvaćaju područja poput planiranja, socijalne podrške, kontrole, odnosa s roditeljima, altruizma i religioznosti. Psihometrijske analize dovele su u pitanje pretpostavku da se takvi pokazatelji mogu organizirati u jedan latentni kontinuum brzo–sporo (Copping i sur., 2014; Richardson i sur., 2017a, 2017b). Latentni kontinuum pritom znači pretpostavljenu zajedničku dimenziju koja se ne opaža izravno, nego se o njezinu postojanju zaključuje iz obrazaca povezanosti među različitim mjerama.

To je pitanje važno jer rezultat na instrumentu nije jednak samoj teorijskoj strategiji. Ako se više odgovora ili ponašanja statistički povezuje, istraživač može pretpostaviti da iza njih postoji zajednička dimenzija. Međutim, psihometrijska analiza može dovesti u pitanje upravo takvu organizaciju. U tom slučaju nije dovoljno uzeti ukupan rezultat i nazvati ga mjerom brze ili spore strategije, jer nije razriješeno predstavljaju li sve obuhvaćene stavke jednu zajedničku dimenziju.

Zbog toga rezultat na jednoj psihometrijskoj skali nije sam po sebi dokaz postojanja jedinstvene ljudske životne strategije. Psihometrijski rezultat može opisivati skup povezanih psiholoških obilježja, a ne nužno evolucijski koherentan obrazac raspodjele ulaganja (Međedović, 2020; Nettle i Frankenhuis, 2020). Ovdje se razlikuju dvije razine zaključivanja. Prva je razina opisa rezultata na skali, a druga je razina tumačenja tog rezultata kao pokazatelja šireg evolucijskog obrasca. Prva razina ne jamči drugu.

Sličan problem nastaje kada se psihološke mjere izjednačavaju s biografskim pokazateljima poput vremena puberteta, roditeljstva ili seksualnog ponašanja. Ta obilježja nisu ista mjerna varijabla. Psihološka skala može obuhvaćati stavove, procjene ili obrasce odgovaranja, dok biografski pokazatelji opisuju drugačiju vrstu podataka. Povezanost između njih može biti teorijski relevantna, ali ne uklanja razliku među mjerenim konstruktima.

Ta razlika nije samo terminološka. Ako se različiti pokazatelji tretiraju kao da su ista varijabla, zaključak može postati širi od podataka. Rezultat na skali ne treba izravno prevesti u tvrdnju o životnoj povijesti osobe, a biografski podatak ne treba bez dodatnog obrazloženja prevesti u psihološku strategiju. Mjere mogu biti povezane, ali njihova povezanost ne znači da su zamjenjive.

Kritika se, međutim, ne odnosi automatski na sve instrumente i sve pokazatelje. Preciznije je reći da određene psihometrijske analize i instrumenti dovode u pitanje jednodimenzionalnost životnih strategija. To znači da se problem odnosi na opravdanost određenog načina organiziranja mjera, a ne nužno na svaku uporabu teorije povijesti života. Također, faceta ili rezultat koji korelira s određenim pokazateljem bržeg obrasca ne dokazuje univerzalnu životnu strategiju ni adaptaciju (McDonald i sur., 2012).

Facetni rezultat može biti informativniji od ukupnog rezultata ako se različite uže dimenzije crte ponašaju različito. Ipak, ni takav rezultat ne uklanja problem razine zaključka. On može pokazati povezanost pojedine facete s pojedinim pokazateljem, ali ne potvrđuje da faceta predstavlja cijeli teorijski konstrukt. Mjerenje tako ograničava zaključak na ono što je stvarno obuhvaćeno instrumentom.

Iz toga slijedi da se empirijska potpora mora procjenjivati zajedno s mjernim postupkom. Nalaz nije samo odnos između naziva crte i naziva strategije. Potrebno je uzeti u obzir kako je crta operacionalizirana, kako je operacionaliziran pokazatelj bržeg ili sporijeg obrasca i je li pretpostavljena zajednička dimenzija psihometrijski opravdana. Ako se bilo koji od tih koraka pokaže ograničenim, ograničava se i širina zaključka.

Replikacije i metodološka ograničenja

Noviji empirijski nalazi

Noviji radovi zadržavaju interes za odnos psihopatije i bržih obrazaca, ali naglašavaju da zaključci ovise o facetama, okolišu i mjernom instrumentu. To znači da se isti naziv crte ne može promatrati kao potpuno jednaka mjerna jedinica u svim istraživanjima. Razlike u odabranim facetama mogu dovesti do različitih povezanosti, kao i razlike u načinu na koji se mjere okolišni uvjeti ili životni pokazatelji.

Istraživanja koja uključuju psihopatiju ne mogu se bez dodatne argumentacije proširiti na cijelu Mračnu trijadu. Nalaz o jednoj crti ili faceti ne predstavlja automatski nalaz o svim sastavnicama klastera. Ovo ograničenje vrijedi i kada se crte u teorijskom modelu razmatraju zajedno. Zajednički naziv ne uklanja razliku između pojedinačnih empirijskih nalaza.

Usporedba ranijih i novijih nalaza zato ne treba završiti jednostavnim pitanjem potvrđuje li literatura brzu strategiju ili je odbacuje. Preciznije je utvrditi koja je crta proučavana, je li analiziran globalni rezultat ili faceta, koji je pokazatelj upotrijebljen i kakav je smjer povezanosti dobiven. Tek nakon takvog razgraničenja može se procijeniti koliko je tvrdnja široka. Ako se razlikuju crta, faceta ili mjerni instrument, razlikuje se i opseg zaključka.

Nalazi o psihopatiji daju najjasniju potporu povezanosti s određenim pokazateljima bržeg obrasca, ali ni oni ne rješavaju pitanje adaptacije. Empirijska stabilnost povezanosti unutar određenih mjernih uvjeta ne znači da je poznat razvojni mehanizam. Ona samo ograničeno podupire tvrdnju da se određeni aspekt psihopatije pojavljuje zajedno s određenim pokazateljima.

Nalazi o narcizmu i makijavelizmu ostaju osjetljiviji na izbor facete, instrumenta i konteksta. To ne znači da su oni teorijski nevažni, nego da njihova povezanost s pokazateljima bržeg ili sporijeg obrasca nije dovoljno jednolična za opći zaključak. U slučaju narcizma, nalazi mogu upućivati na sporiji obrazac u određenom istraživanju, dok se pojedini eksploatativni aspekt može približiti bržem obrascu. U slučaju makijavelizma, izostanak jedinstvene povezanosti nakon kontrole psihopatije dodatno ograničava globalno tumačenje.

Metodološka ograničenja

Metodološka ograničenja dodatno su važna. U istraživanjima se koriste samoprocjene, korelacijski nacrti i psihometrijski kompoziti, a pojedini se zaključci oslanjaju na specifične uzorke. Samoprocjene daju podatke o odgovorima sudionika na pitanja ili tvrdnje, dok psihometrijski kompoziti objedinjuju više takvih pokazatelja u rezultat. Korelacijski nacrt zatim može pokazati da se dvije mjere međusobno povezuju, ali takva povezanost sama ne razdvaja moguće procese koji su do nje doveli.

Takvi podaci mogu pokazati povezanost među okolišem, životnim pokazateljima i crtama, ali sami ne razlikuju evoluiranu adaptaciju od razvojne plastičnosti ili nusproizvoda. Ako se crta, okolišni uvjet i pokazatelj životne strategije pojavljuju zajedno, podaci ne određuju sami po sebi je li crta izravno oblikovana određenom funkcijom, razvila se kao odgovor na iskustva ili je povezana s drugim procesom. Zato se korelacijski nalaz ne smije prikazati kao dokaz adaptacije.

Specifični uzorci dodatno ograničavaju širinu zaključka. Nalaz dobiven u određenom uzorku treba zadržati u okviru tog uzorka i njegovih mjernih uvjeta. Ne može se bez dodatne argumentacije pretvoriti u tvrdnju o svim ljudima, svim razvojnim razdobljima ili svim kulturnim i socijalnim uvjetima. Međukulturalni nalazi mogu proširiti usporedbu, ali ni oni ne uklanjaju potrebu za razlikovanjem crta, faceta i instrumenata.

Pregledni i kritički radovi upozoravaju i na konceptualno širenje teorije. Teorija povijesti života nije sinonim za opću teoriju razvoja osobnosti, niti se svaka povezanost impulzivnosti, rizika ili kratkoročnog parenja s nekom crtom može tretirati kao dokaz brze strategije (Nettle i Frankenhuis, 2020; Sear, 2020). Ti obrasci mogu biti korelati, ali nisu dovoljni za zaključak o jedinstvenoj životnoj strategiji.

Konceptualno širenje događa se kada se teorijska oznaka proširi na svaki nalaz koji joj površno nalikuje. Ako su impulzivnost, rizik ili kratkoročno parenje povezani s nekim aspektom crte, to može biti relevantno za teorijsku raspravu. Međutim, takva povezanost ne dopušta da se svaki od tih obrazaca proglasi potpunim pokazateljem brze strategije. Potrebno je zadržati razliku između pojedinačnog korelata i šireg teorijskog obrasca.

Metodološka ograničenja stoga nisu dodatak koji se može odvojiti od teorijskog zaključka. Ona određuju koliko se zaključak smije proširiti. Ako mjera ne predstavlja jasno jedinstveni kontinuum, ako se nalaz temelji na korelaciji ili ako se razlikuju facete i uzorci, zaključak mora ostati na razini povezanosti. Metoda ne daje samo tehničku informaciju o istraživanju, nego određuje i epistemičku snagu tvrdnje.

Adaptacijsko, razvojno i socijalno-ekološko tumačenje

Adaptacijsko tumačenje pretpostavlja da određena osobina ima funkcionalni doprinos reproduktivnom uspjehu u određenim uvjetima. Ipak, povezanost crte s pokazateljem bržeg obrasca ne pokazuje sama po sebi da je ta crta oblikovana prirodnom selekcijom upravo zbog te funkcije (Del Giudice i sur., 2015). Za takav zaključak potrebni su širi dokazi od korelacijske povezanosti psihološke mjere i pokazatelja životne strategije.

Ovdje je važno razlikovati funkcionalno tumačenje od opisa ponašanja. Neko ponašanje može imati posljedice koje su u skladu s bržim obrascem, ali iz toga ne slijedi da je sama crta evoluirala zbog tih posljedica. Čak i kada se pronađe stabilna povezanost između crte i nekog pokazatelja, ostaje pitanje je li ta povezanost posljedica izravne funkcionalne prilagodbe, razvoja u određenim uvjetima ili procesa koji nije bio izravno oblikovan tom funkcijom.

Razvojno objašnjenje polazi od toga da iskustva i procjene okoliša mogu utjecati na oblikovanje ponašanja i psiholoških obrazaca. U tom pristupu razvojni uvjeti nisu samo pozadina, nego dio objašnjenja načina na koji se obrasci oblikuju. Ipak, razvojno objašnjenje ne treba zamijeniti s tvrdnjom da je svaka crta izravna posljedica pojedinog okolišnog iskustva. U dostupnom okviru riječ je o mogućoj povezanosti između iskustava, procjene okoliša i oblikovanja strategija.

Socijalno-ekološki pristup naglašava da su surovost, nepredvidljivost i dostupnost resursa povezane s uvjetima u kojima se određeni obrasci razvijaju. Surovost i nepredvidljivost pritom nisu ista dimenzija, pa njihovo razlikovanje ostaje važno i u socijalno-ekološkom tumačenju. Uvjeti u kojima se obrazac razvija mogu biti povezani s njegovim pojavljivanjem, ali ta povezanost ne određuje sama po sebi je li posrijedi adaptacija ili razvojna plastičnost.

Ovi pristupi mogu objasniti zašto se određene crte povezuju s bržim obrascima, ali ne moraju pretpostaviti da su same crte evoluirane adaptacije. Razvojni i socijalno-ekološki pristup mogu se usredotočiti na način na koji se obrasci oblikuju u odnosu prema iskustvima i okolišnim signalima. Adaptacijsko tumačenje, nasuprot tome, izravnije se odnosi na funkcionalni doprinos osobine i njezino oblikovanje prirodnom selekcijom. Zbog toga ih ne treba tretirati kao različite nazive za isti zaključak.

Korelacijski nalazi ne omogućuju izbor između tih objašnjenja. Razvojna plastičnost, funkcionalna adaptacija, nusproizvod i druge mogućnosti mogu proizvesti slične obrasce povezanosti. Ako isti podaci mogu biti u skladu s više objašnjenja, nije opravdano jedno od njih prikazati kao potvrđeno samo zato što se bolje uklapa u teorijski opis. Primjerenije je zadržati otvorenom mogućnost da različiti procesi doprinose dobivenom obrascu.

Zbog toga je primjerenije govoriti o povezanosti određenih faceta s određenim pokazateljima nego o potvrđenoj brzoj strategiji Mračne trijade. Takav način formulacije čuva razliku između onoga što nalazi izravno pokazuju i onoga što teorija omogućuje pretpostaviti. Pojedina faceta može biti povezana s pokazateljem bržeg obrasca, dok ostale facete iste crte ili druge crte u klasteru mogu pokazivati drugačiji odnos. Širi zaključak nije opravdan ako ga podaci ne nose.

Zaključak

Literatura pruža ograničenu i neujednačenu potporu povezivanju Mračne trijade s brzom strategijom. Najjasniji obrazac odnosi se na pojedine dimenzije psihopatije. Nalazi o narcizmu i makijavelizmu razlikuju se ovisno o faceti, instrumentu, uzorku i kontekstu. Facetni rezultati stoga ne smiju biti predstavljeni kao dokaz univerzalne ili jedinstvene životne strategije.

Teorija povijesti života pruža koristan okvir za raspravu o raspodjeli ulaganja i razvoju ponašanja, ali psihometrijske korelacije same ne dokazuju adaptaciju. Psihometrijski rezultat može biti povezan s teorijskim obrascem, a da pritom ne predstavlja jedinstveni evolucijski konstrukt. Isto tako, povezanost između crte i pokazatelja bržeg obrasca ne određuje sama po sebi razvojni mehanizam koji je proizveo tu povezanost.

Alternativna razvojna i socijalno-ekološka objašnjenja ostaju otvorena jer dostupni nalazi ne razlikuju pouzdano adaptaciju od razvojne plastičnosti, nusproizvoda i drugih procesa. Surovost i nepredvidljivost treba i dalje razlikovati kao različita obilježja okoliša, a povezanost okolišnih uvjeta s ponašanjem ne treba automatski prevoditi u dokaz evoluirane funkcije. Najoprezniji zaključak jest da su neke facete Mračne trijade, osobito pojedine dimenzije psihopatije, povezane s određenim pokazateljima bržeg životnog obrasca, dok nije potvrđeno da je cijela Mračna trijada adaptacija brze strategije.

Literatura

1. Belsky, J., Steinberg, L., & Draper, P. (1991). „Childhood experience, interpersonal development, and reproductive strategy: An evolutionary theory of socialization.” Child Development, 62(4), 647–670. https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/1935336/

2. Brumbach, B. H., Figueredo, A. J., & Ellis, B. J. (2009). „Effects of harsh and unpredictable environments in adolescence on development of life history strategies.” Human Nature, 20(1), 25–51. https://pmc.ncbi.nlm.nih.gov/articles/PMC2903759/

3. Copping, L. T., Campbell, A., & Muncer, S. (2014). „Psychometrics and Life History Strategy.” Evolutionary Psychology, 12(1), 200–222. https://journals.sagepub.com/doi/10.1177/147470491401200115

4. Davis et al. (2019). „The Relations between Life History Strategy and Dark Personality Traits among Young Adults.” Evolutionary Psychological Science, 5(2), 166–177. https://evolutionlab.nipissingu.ca/wp-content/uploads/sites/68/2019/09/Davis2019_Article_TheRelationsBetweenLifeHistory.pdf

5. Del Giudice, M., Ellis, B. J., & Shirtcliff, E. A. (2011). „The Adaptive Calibration Model of stress responsivity.” Neuroscience & Biobehavioral Reviews, 35(7), 1562–1592. https://pmc.ncbi.nlm.nih.gov/articles/PMC3068241/

6. Del Giudice, M., Gangestad, S. W., & Kaplan, H. S. (2015). „Life history theory and evolutionary psychology.” The Handbook of Evolutionary Psychology: Foundations, 2nd ed., 1, 88–114. https://doi.org/10.1002/9781119125563.evpsych102.

7. Ellis et al. (2009). „Fundamental Dimensions of Environmental Risk.” Human Nature, 20(2), 204–268. https://www.researchgate.net/publication/269820233_Fundamental_Dimensions_of_Environmental_Risk_The_Impact_of_Harsh_versus_Unpredictable_Environments_on_the_Evolution_and_Development_of_Life_History_Strategies

8. Figueredo et al. (2006). „Consilience and Life History Theory: From genes to brain to reproductive strategy.” Developmental Review, 26(2), 243–275. https://citeseerx.ist.psu.edu/document?doi=6253b72f9b44afa36ae5114d95a7f3de6f2adaa5&repid=rep1&type=pdf

9. Furnham, A., Richards, S. C., & Paulhus, D. L. (2013). „The Dark Triad of Personality: A 10 Year Review.” Social and Personality Psychology Compass, 7, 199–216. https://www2.psych.ubc.ca/~dpaulhus/research/DARK_TRAITS/ARTICLES/SPC%202013.Furnham-Richards-Paulhus.pdf

10. Jonason, P. K., Koenig, B. L., & Tost, J. (2010). „Living a Fast Life: The Dark Triad and Life History Theory.” Human Nature, 21(4), 428–442. https://www.researchgate.net/publication/233545577_Living_a_Fast_Life_The_Dark_Triad_and_Life_History_Theory

11. Jonason et al. (2017). „The Dark Triad Traits from a Life History Perspective in Six Countries.” Frontiers in Psychology, 8, Article 1476. https://www.frontiersin.org/journals/psychology/articles/10.3389/fpsyg.2017.01476/full

12. McDonald, M. M., Donnellan, M. B., & Navarrete, C. D. (2012). „A Life History Approach to Understanding the Dark Triad.” Personality and Individual Differences, 52(5), 601–605. https://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S0191886911005708

13. Međedović, J. (2020). „On the Incongruence between Psychometric and Psychosocial-Biodemographic Measures of Life History.” Human Nature, 31(3), 341–360. https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/32918708/

14. Nettle, D., & Frankenhuis, W. E. (2020). „Life-history theory in psychology and evolutionary biology: One research programme or two?” Philosophical Transactions of the Royal Society B, 375(1803), Article 20190490. https://research-portal.uu.nl/en/publications/life-history-theory-in-psychology-and-evolutionary-biology-one-re/

15. Paulhus, D. L., & Williams, K. M. (2002). „The Dark Triad of personality: Narcissism, Machiavellianism, and psychopathy.” Journal of Research in Personality, 36(6), 556–563. https://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S0092656602005056

16. Richardson et al. (2017a). „On the Psychometric Study of Human Life History Strategies.” Evolutionary Psychology, 15(1). https://journals.sagepub.com/doi/10.1177/1474704916666840

17. Richardson et al. (2017b). „The Psychometrics of the Mini-K.” Evolutionary Psychology, 15(1). https://journals.sagepub.com/doi/10.1177/1474704916682034

18. Sear, R. (2020). „Do human life history strategies exist?” Evolution and Human Behavior, 41(6), 513–526. https://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S1090513820301197