synaptiq.art

Istraživanje za seminarski rad: Stigmatizacija osoba s graničnim poremećajem ličnosti u kliničkoj praksi: sistemsko-relacijski pristup, terapijski savez i mogućnosti smanjenja stigme

Proces izrade seminarskog rada

  1. 1. Istraživanje
  2. 2. Recenzija literature
  3. 3. Sinteza istraživanja
  4. 4. Kritička rasprava ×3
  5. 5. Nacrt rada
  6. 6. Recenzija nacrta
  7. 7. Seminarski rad

Stigmatizacija osoba s poremećajima ličnosti u kliničkoj praksi: sistemsko-relacijski pristup, utjecaj na terapijski savez i strategije smanjenja stigme

Stanje izvora: 5. kolovoza 2026.

1. Pregled teme i opseg dokaza

Stigmatizacija osoba s poremećajima ličnosti u kliničkoj praksi obuhvaća negativne stereotipe, emocionalne reakcije, smanjenu terapijsku nadu, izbjegavanje, uskraćivanje informacija, nejednaku dostupnost skrbi i uporabu dijagnostičkih oznaka kao zamjene za individualiziranu kliničku formulaciju. Najviše dokaza odnosi se na granični poremećaj ličnosti, dok je literatura o drugim poremećajima ličnosti znatno oskudnija. Zaključke stoga treba izričito ograničiti: nalazi o graničnom poremećaju ličnosti ne mogu se automatski generalizirati na antisocijalni, narcistični, izbjegavajući, paranoidni ili druge poremećaje ličnosti.

Novija stručna literatura stigmu ne promatra samo kao osobni stav pojedinog stručnjaka. Ona nastaje na više razina: u jeziku i dijagnostičkim kategorijama, u odnosu pacijenta i kliničara, u dinamici multidisciplinarnog tima te u organizaciji zdravstvenog sustava. Umbrella pregled iz 2026. godine identificirao je pet dominantnih područja: stavove zdravstvenih djelatnika, dijagnostičko označavanje, internaliziranu stigmu, neadekvatne institucionalne strukture i intervencije za smanjenje stigme. Istodobno je upozorio da je strukturna stigma slabije istražena od interpersonalne, a metodološka heterogenost pregleda velika (Galea et al., 2026). ([pubmed.ncbi.nlm.nih.gov](https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/42272074/))

Za budući rad ključna su pitanja: kako zdravstveni djelatnici opisuju osobe s poremećajima ličnosti; utječu li takvi stavovi na procjenu rizika, prognoze i spremnost na liječenje; kako stigma narušava terapijski savez; koje su uloge supervizije, edukacije i timske koordinacije; te može li promjena jezika smanjiti stereotipizaciju bez prikrivanja klinički relevantnih informacija.

2. Ključne tvrdnje i empirijski nalazi

2.1. Stavovi zdravstvenih djelatnika

Sustavni pregled Bakera i Beazleyja obuhvatio je kvantitativne studije o stavovima i reakcijama kliničara prema osobama s graničnim poremećajem ličnosti. Autori zaključuju da se u literaturi ponavljaju negativne kognitivne i emocionalne reakcije, niža terapijska nada, veća socijalna distanca i sklonost izbjegavanju, ali ističu i ozbiljna ograničenja: većina studija koristi prigodne uzorke, samoprocjene i hipotetske vinjete, a mjere stavova nisu uvijek međusobno usporedive (Baker & Beazley, 2022). ([pubmed.ncbi.nlm.nih.gov](https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/35797685/))

U istraživanju 706 stručnjaka za mentalno zdravlje većina je smatrala da je granični poremećaj ličnosti valjana dijagnoza, ali je gotovo polovica navela da bi radije izbjegavala takve pacijente. Stavovi su se razlikovali prema profesiji: medicinske sestre imale su niže procjene empatije i terapijskog optimizma, dok su socijalni radnici i psiholozi iskazivali veći optimizam prema psihoterapiji. Veće prethodno iskustvo s osobama s tom dijagnozom bilo je povezano s pozitivnijim stavovima, iako korelacijski dizajn ne dopušta zaključak da iskustvo samo po sebi uzrokuje smanjenje stigme (Ring et al., 2011). ([pubmed.ncbi.nlm.nih.gov](https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/24725357/))

Važno je izbjeći pojednostavljenje prema kojem su svi stručnjaci negativno nastrojeni. Negativni stavovi nisu univerzalni, a dio emocionalnih reakcija može biti povezan s realnim kliničkim opterećenjem, čestim krizama, nedostatkom resursa i nedovoljnom obukom. Problem nastaje kada se emocionalni odgovor kliničara pretvori u globalnu procjenu karaktera pacijenta, primjerice u etikete poput „manipulativan”, „zahtjevan” ili „beznadan”.

2.2. Posljedice za kvalitetu skrbi

Kvalitativna meta-sinteza iskustava osoba s graničnim poremećajem ličnosti identificirala je pet tema: otpor kliničara i uskraćivanje informacija, doživljaj „drugosti”, negativan utjecaj na samopoštovanje, osjećaj da je stanje trajno i neizlječivo te doživljaj da je osoba teret zdravstvenom sustavu (Stiles et al., 2023). Ovi nalazi ne dokazuju da svaki takav doživljaj proizlazi isključivo iz stigmatizirajućeg postupanja, ali potvrđuju da pacijenti sustavno prepoznaju obrasce koji mogu narušiti povjerenje i odgoditi traženje pomoći. ([pubmed.ncbi.nlm.nih.gov](https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/37002935/))

Strukturna stigma može se očitovati kroz nedostatak jasno definiranih putova skrbi, nepovezanost službi, nejednaku dostupnost specijalizirane psihoterapije, oslanjanje na hitne službe i nedostatak edukacije osoblja. Noviji pregled zaključuje da se iskustva diskriminacije ne mogu svesti na interpersonalni odnos liječnika i pacijenta, jer ih oblikuju i organizacija službe, pravila prijema, dokumentacija i način raspodjele odgovornosti među timovima (Galea et al., 2026). ([pubmed.ncbi.nlm.nih.gov](https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/42272074/))

2.3. Dijagnostička oznaka i kliničko prosuđivanje

Najizravniji dokaz o učinku etikete pruža eksperimentalno istraživanje Lama, Salkovskisa i Hogga. U uzorku od 265 stručnjaka svi su gledali isti snimljeni intervju osobe s paničnim poremećajem. Sudionici kojima je uz opis ponašanja dodana informacija o ranijoj dijagnozi graničnog poremećaja ličnosti procijenili su njezine probleme i prognozu negativnije od sudionika koji su dobili samo opis ponašanja ili osnovne podatke. To sugerira da sama dijagnostička oznaka može utjecati na kliničko prosuđivanje snažnije nego opis konkretnih ponašanja (Lam et al., 2016). Riječ je o snažnom eksperimentalnom dokazu za pristranost u procjeni, ali ne i o izravnom dokazu da etiketa u stvarnom sustavu nužno dovodi do lošijeg ishoda liječenja. ([pubmed.ncbi.nlm.nih.gov](https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/26212734/))

Pristranost može imati i rodnu, seksualnu i rodno-identitetsku dimenziju. U eksperimentu s 426 stručnjaka iz Sjedinjenih Američkih Država i Kanade, vinjeta s transrodnom ženom gotovo je dvostruko češće dovodila do dijagnoze graničnog poremećaja ličnosti nego istovjetna vinjeta s cisrodnim heteroseksualnim muškarcem (omjer izgleda 1,99; p = 0,01). Nalaz upućuje na potrebu za kulturno osjetljivom procjenom, ali ne dokazuje da je svaka dijagnoza u toj skupini pogrešna (Rodriguez-Seijas et al., 2025). ([psychologicalscience.org](https://www.psychologicalscience.org/journals/clinical/21677026241267954/))

3. Stigma, terapijski savez i sistemsko-relacijski model

Terapijski savez uključuje dogovor o ciljevima i zadacima liječenja te emocionalnu povezanost između pacijenta i kliničara. U aktualnoj smjernici Američkog psihijatrijskog udruženja navodi se da je terapijski odnos bitan sastojak liječenja graničnog poremećaja ličnosti i da ga treba graditi od prvog susreta. Smjernica naglašava razumijevanje, responsivnost, objašnjavanje intervencija, poštovanje, validaciju i suosjećanje, uz jasno dogovorene granice i krizni plan (American Psychiatric Association, 2024). ([psychiatry.org](https://www.psychiatry.org/getmedia/3ac9a443-4590-47e6-ad9b-0b2d1cff4d53/APA-Borderline-Personality-Disorder-Practice-Guideline-Under-Copyediting.pdf))

Stigma može savez narušiti kroz nekoliko relacijskih putova. Ako kliničar unaprijed očekuje manipulaciju, nepopravljivost ili slabu suradljivost, može ponuditi manje informacija, manje pregovaranja i više jednostranih ograničenja. Pacijent takav odnos može doživjeti kao odbacivanje ili kažnjavanje, što povećava nepovjerenje, povlačenje ili kriznu eskalaciju. Kliničar zatim može takvu reakciju protumačiti kao potvrdu početnog stereotipa. Taj slijed predstavlja teorijski i klinički model samopotvrđujuće petlje; nije ga moguće iz dostupnih studija tretirati kao dokazani univerzalni uzročni mehanizam.

Sistemsko-relacijski pristup proširuje analizu s odnosa „pacijent–terapeut” na cijeli tim. Intenzivne emocionalne reakcije, neusklađena pravila i različita tumačenja rizika mogu dovesti do polarizacije osoblja, fragmentiranog plana i nedosljednih granica. Klasična literatura o timskom radu s pacijentima s graničnim poremećajem ličnosti opisuje pojave poput pejorativnosti, pretjeranog spašavanja, nihilističkog pesimizma i fragmentacije tima, ali ta literatura pretežno ima teorijski, kliničko-opisni ili povijesni karakter, a ne eksperimentalni dokazni status. ([pubmed.ncbi.nlm.nih.gov](https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/727308/))

APA smjernica izričito upozorava da emocionalne reakcije kliničara, od empatije i želje za spašavanjem do frustracije i ljutnje, mogu utjecati na kliničko odlučivanje ako ih se ne prepozna. Supervizija i timska konzultacija preporučuju se kao mehanizmi za razumijevanje tih reakcija, usklađivanje perspektiva i zaštitu liječenja od štetnih posljedica. ([psychiatry.org](https://www.psychiatry.org/getmedia/3ac9a443-4590-47e6-ad9b-0b2d1cff4d53/APA-Borderline-Personality-Disorder-Practice-Guideline-Under-Copyediting.pdf))

4. Strategije smanjenja stigme

4.1. Edukacija

Intervencije usmjerene na osoblje pokazuju obećavajuće, ali neujednačene rezultate. U randomiziranom istraživanju s dvjema dvodnevnim radionicama, jednom temeljenom na prihvaćanju i samoupravljanju, a drugom na znanju i vještinama dijalektičke bihevioralne terapije, poboljšali su se stavovi osoblja, terapijski odnos i socijalna distanca; učinci su se održali nakon šest mjeseci (Clarke et al., 2015). ([cambridge.org](https://www.cambridge.org/core/journals/behavioural-and-cognitive-psychotherapy/article/abs/ameliorating-patient-stigma-amongst-staff-working-with-personality-disorder-randomized-controlled-trial-of-selfmanagement-versus-skills-training/6603854D61626C469611965540749A45))

Jednodnevna edukacija iz dobrog psihijatrijskog menadžmenta također je bila povezana s pozitivnijim stavovima šest mjeseci nakon treninga. Međutim, istraživanje je imalo 52 sudionika, bez kontrolne skupine i bez mjerenja ishoda pacijenata, pa pokazuje promjenu stavova, a ne nužno poboljšanje kvalitete liječenja (Masland et al., 2018). ([knowledgeconnection.mainehealth.org](https://knowledgeconnection.mainehealth.org/mmc/1434/))

Širi sustavni pregled i meta-analiza edukacijskih intervencija za zdravstvene djelatnike i studente zaključili su da su edukacija uživo i kontakt s osobama s iskustvom mentalnog poremećaja među učinkovitijim pristupima, ali da su dugoročni učinci i promjene stvarnog ponašanja nedovoljno istraženi (Wong et al., 2024). ([pubmed.ncbi.nlm.nih.gov](https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/38402635/))

Suprotni nalazi su važni. Kvazieksperimentalno istraživanje među studentima medicine iz 2024. nije pokazalo značajan dodatni učinak posebnog antistigma-paketa u odnosu na uobičajenu kliničku nastavu, premda su se povećale svijest i empatija izražene u refleksivnim zapisima. To upozorava da kratka edukacija može mijenjati znanje ili samoprocijenjene stavove bez pouzdane promjene ponašanja (Zonoobi et al., 2024). ([doi.org](https://doi.org/10.1186/s12909-024-06189-1))

4.2. Supervizija i timska refleksija

Supervizija ne bi trebala služiti samo nadzoru izvedbe ili procjeni rizika. Za smanjenje stigme treba uključivati analizu emocionalnih reakcija, jezičnih obrazaca, neslaganja u timu, odluka o ograničenjima i načina na koji se pacijentov glas uključuje u plan liječenja. NICE preporučuje dogovorenu razinu i učestalost supervizije za stručnjake koji rade s osobama s poremećajima ličnosti, uz izričit cilj promicanja terapijske dosljednosti i suzbijanja negativnih stavova osoblja (NICE, 2015; ažurirano 2024.). ([nice.org.uk](https://www.nice.org.uk/guidance/qs88/chapter/quality-statement-7-staff-supervision))

4.3. Formulacija umjesto redukcije na etiketu

Psihološka formulacija može dopuniti dijagnozu opisom razvojnih iskustava, okidača, funkcije ponašanja, snaga, zaštitnih čimbenika i ciljeva osobe. U istraživanju na 66 stručnjaka psihološka formulacija hipotetskog pacijenta s oznakom graničnog poremećaja ličnosti povećala je perspektivno uzimanje tuđe perspektive, empatijsku zabrinutost i terapijski optimizam u odnosu na kontrolni uvjet. Nije smanjila osobni distres osoblja, što upućuje na potrebu da se formulacija kombinira s refleksivnom supervizijom, a ne koristi kao njezina zamjena (Watkin et al., 2025). ([pubmed.ncbi.nlm.nih.gov](https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/39011588/))

4.4. Promjena dijagnostičkog jezika

Najsigurnija strategija nije jednostavno uklanjanje dijagnoze ili njezino preimenovanje, nego transparentna, suradnička i kontekstualizirana komunikacija. APA preporučuje da se s pacijentom razgovara o dijagnozi i liječenju te da se osigura psihoedukacija. Dijagnoza se treba povezati s konkretnim obrascima funkcioniranja, mogućnostima liječenja i prognozom, a ne koristiti kao nepromjenjivu oznaku identiteta (American Psychiatric Association, 2024). ([psychiatry.org](https://www.psychiatry.org/News-room/News-Releases/Updated-Borderline-Personality-Disorder-Guideline))

Preporučljivi su izrazi „osoba s graničnim poremećajem ličnosti” ili „osoba s obrascem emocionalne nestabilnosti”, ovisno o kliničkom kontekstu, umjesto imenice koja osobu izjednačuje s dijagnozom. Istodobno, izbjegavanje dijagnoze iz straha od stigme može pacijentu uskratiti korisno objašnjenje vlastitih iskustava. Promjena terminologije stoga ima smisla samo ako je povezana s boljom procjenom, jasnijom komunikacijom i dostupnim liječenjem.

ICD-11 je napustio sustav više zasebnih kategorija poremećaja ličnosti i uveo procjenu opće težine poremećaja, uz opis istaknutih crta i mogućeg graničnog obrasca. Takav dimensionalni model može smanjiti esencijalističko shvaćanje dijagnoze i bolje prikazati promjenu tijekom vremena, ali izravni dokazi da sam ICD-11 smanjuje stigmu još nisu dostatni. To je opravdana hipoteza za buduća istraživanja, a ne potvrđen učinak (World Health Organization, 2024; Bach et al., 2021). ([who.int](https://www.who.int/publications/i/item/9789240077263/))

5. Metodološka ograničenja i otvorena pitanja

  • Većina istraživanja mjeri stavove, namjere ili reakcije na vinjete, a ne stvarno ponašanje u zdravstvenoj službi.
  • Studije često koriste male, lokalne i profesionalno neujednačene uzorke.
  • Dokazi o smanjenju stigme rijetko uključuju ishode pacijenata poput zadržavanja u liječenju, kvalitete terapijskog saveza, sigurnosti, zadovoljstva ili funkcionalnog oporavka.
  • Prekomjerna usmjerenost na granični poremećaj ličnosti ograničava zaključke o drugim poremećajima ličnosti.
  • Mjere poput empatije, terapijskog optimizma i socijalne distance ne znače nužno da će se kliničar drukčije ponašati u kriznoj situaciji.
  • Potrebna su longitudinalna istraživanja koja bi povezala edukaciju i superviziju s dokumentiranim ponašanjem, timskom koherentnošću i iskustvima pacijenata.

Posebno je važno istražiti kako se stigma prenosi kroz elektroničku zdravstvenu dokumentaciju, predaju slučaja, hitne službe i odluke o prijemu ili otpustu. Buduća istraživanja trebala bi uključiti osobe s iskustvom poremećaja ličnosti kao ravnopravne suautore mjera i intervencija, umjesto da se učinak antistigma-programa procjenjuje isključivo iz perspektive stručnjaka.

6. Preporučena struktura budućeg rada

  1. Uvod: definirati stigmu, poremećaje ličnosti i razlog usmjerenosti na kliničku praksu.
  2. Dijagnostički i konceptualni okvir: prikazati razliku između kategorijalnog modela i ICD-11 dimensionalnog pristupa.
  3. Stavovi kliničara: prikazati stereotipe, emocionalne reakcije, profesijske razlike i ulogu iskustva.
  4. Utjecaj na kvalitetu skrbi: obraditi uskraćivanje informacija, izbjegavanje, dijagnostičko zasjenjivanje, nejednaku dostupnost i strukturnu stigmu.
  5. Terapijski savez: razlikovati korelacijske dokaze o savezu od dokaza o uzročnom djelovanju stigme.
  6. Sistemsko-relacijska analiza: obuhvatiti klijenta, terapeuta, tim, organizaciju i dokumentacijski sustav.
  7. Strategije smanjenja stigme: usporediti edukaciju, kontakt s osobama s iskustvom, superviziju, formulaciju i promjenu jezika.
  8. Rasprava: naglasiti da su promjene stavova nužne, ali nedovoljne bez organizacijskih promjena i mjerenja ishoda pacijenata.
  9. Zaključak: zagovarati pristup koji istodobno čuva kliničku preciznost, transparentnost dijagnoze, terapijsku nadu i dostojanstvo osobe.

7. Popis korištenih izvora i tragovi provjere

Natrag na finalni rad