Konceptualno razgraničenje antisocijalnog poremećaja ličnosti i psihopatije

Uvod

Antisocijalni poremećaj ličnosti (ASPD) i psihopatija povezani su s antisocijalnim ponašanjem, ali ih nije opravdano automatski izjednačiti. U ovom se radu ASPD promatra kao formalna dijagnostička kategorija u DSM-5-TR-u, dok se psihopatija razmatra kao konstrukt koji, uz ponašajnu devijantnost, obuhvaća i afektivno-interpersonalne značajke. PCL-R pritom nije dijagnoza, nego standardizirana lista za procjenu psihopatskih obilježja na temelju intervjua i dodatnih podataka (Hare et al., 1990).

Takvo polazište zahtijeva razlikovanje nekoliko razina analize. Jedna je razina naziv i status konstrukta: ASPD je u radu postavljen kao formalna dijagnostička kategorija, dok se psihopatija opisuje kao konstrukt. Druga je razina sadržaj koji se procjenjuje. U prikazu ASPD-a naglasak je povezan s antisocijalnim ponašanjem, dok se kod psihopatije uz ponašajnu devijantnost razmatraju i afektivno-interpersonalne značajke. Treća je razina način operacionalizacije, odnosno način na koji se određeni sadržaj procjenjuje. PCL-R je u tom smislu instrument za procjenu psihopatskih obilježja, a ne naziv dijagnostičke kategorije.

Razlika između tih razina važna je zato što sličnost u sadržaju ne znači identitet konstrukata. Ako se dva sustava djelomično oslanjaju na antisocijalne sadržaje, iz toga ne slijedi da mjere potpuno istu pojavu. Isto tako, činjenica da je neki sadržaj prisutan u opisu jednog konstrukta ne znači da je taj sadržaj dovoljan za njegovo potpuno određenje. U dostupnom se materijalu upravo zato naglasak stavlja na preklapanje i razliku u naglasku, a ne na tvrdnju da je riječ o dvama potpuno odvojenim područjima.

Važno je, međutim, ograničiti doseg usporedbe. Dostupni materijal ne prikazuje konkretne DSM-5-TR kriterije ni pojedinačne PCL-R čestice. Stoga nije moguće provesti izravno mjerno razgraničenje tih dvaju sustava. Moguće je opisati njihovo konceptualno preklapanje, razlike u naglasku te ograničenja pojedinih modela. To znači da se u radu ne može pokazati koji se točno kriterij podudara s kojom česticom, niti se može izračunati koliko je preklapanje između dvaju sustava. Usporedba stoga ostaje na razini dostupnih opisa, atribuiranih modela i metodoloških ograda.

Takva ograda nije samo formalna. Bez pojedinačnog prikaza kriterija i čestica ne može se pouzdano odvojiti ono što pripada ponašajnom sadržaju od onoga što pripada afektivno-interpersonalnom području. Ne može se ni utvrditi jesu li određene razlike posljedica stvarne razlike među konstruktima ili različitog načina grupiranja sadržaja u pojedinom modelu. Zato se zaključci u nastavku odnose na konceptualne naglaske i način operacionalizacije, a ne na konačnu procjenu podudarnosti svih sastavnica.

Analitička razrada

ASPD i psihopatija: preklapanje i razlika u naglasku

DSM-5-TR ASPD prikazuje kao formalnu dijagnostičku kategoriju. Konkretni kriteriji DSM-5-TR-a u dostupnom materijalu nisu navedeni, pa se ovdje ne može detaljno usporediti sadržaj svakog kriterija s PCL-R česticama. Ipak, dosje omogućuje razlikovanje dvaju naglasaka: ASPD se u ovom prikazu povezuje s ponavljanim antisocijalnim ponašanjem, dok psihopatija uključuje i afektivno-interpersonalne značajke.

U tom se razlikovanju ne tvrdi da ASPD nema nikakvu afektivnu ili interpersonalnu dimenziju, niti da je psihopatija neovisna o ponašajnoj devijantnosti. Dostupni tekst ne daje osnovu za tako oštro razdvajanje. Umjesto toga, razlika se može formulirati kao razlika u naglasku. Kod ASPD-a je u središtu formalna dijagnostička kategorija povezana s antisocijalnim ponašanjem. Kod psihopatije se u opisu, uz ponašajne elemente, posebno ističe afektivno-interpersonalno područje. Takva formulacija dopušta preklapanje bez svođenja jednog pojma na drugi.

Ponašajna devijantnost u tom je smislu važan zajednički prostor, ali nije dovoljna osnova za automatsku identifikaciju. Ako se osoba ponaša antisocijalno ili je počinila kazneno djelo, to samo po sebi ne rješava pitanje pripada li njezin profil konstruktu psihopatije. U radu se zato kazneno djelo ne koristi kao izravni dokaz psihopatije. Ponašanje može biti relevantno za procjenu, ali se psihopatija u dostupnom opisu ne iscrpljuje u samom ponašanju.

U otvorenim suvremenim preglednim opisima psihopatija obuhvaća ponašajnu devijantnost uz afektivno-interpersonalne značajke. Takav opis ne predstavlja rezultat izravne usporedbe DSM-5-TR kriterija i PCL-R-a, nego ograničeni prikaz načina na koji je konstrukt opisan u preglednoj literaturi. Afektivno-interpersonalna domena PCL-R-a odnosi se na interpersonalne i afektivne značajke koje se razlikuju od same antisocijalne devijantnosti (Campos et al., 2022; Hare et al., 1990).

Funkcija tog preglednog opisa nije dokazati da su ASPD i psihopatija uvijek različiti u svakoj populaciji. Njegova je funkcija pokazati zašto se psihopatija u teorijskom i mjernom smislu ne može svesti samo na antisocijalno ponašanje. Ujedno, budući da pregledni opis nije zamijenjen izravnom usporedbom kriterija i čestica, on ne može odgovoriti na pitanje koliko je svaki pojedini sadržaj zastupljen u jednom ili drugom sustavu. Može se koristiti za pozicioniranje konstrukta, ali ne i za izvođenje preciznog mjernog omjera.

Povijesne konceptualizacije psihopatije također su povezivale ponašajnu devijantnost s afektivno-interpersonalnom odvojenošću, a ne samo s kriminalnim ponašanjem (Patrick, Fowles i Krueger, 2009). Ovaj se iskaz treba čitati u opsegu u kojem je naveden: on opisuje određenu konceptualnu tradiciju, ali ne dokazuje da se psihopatija i ASPD nužno razlikuju u svakoj populaciji ili prema svakom instrumentu.

Povijesni opis ima ograničenu, ali važnu ulogu u razgraničenju. On upućuje na to da se psihopatija u pojedinim konceptualnim tradicijama nije određivala samo prema vidljivom ponašanju. Istodobno, taj opis ne pretvara povijesnu konceptualizaciju u suvremeni empirijski nalaz. Ne može se iz njega izvesti tvrdnja da svi modeli psihopatije dijele isti sadržaj, kao što se ne može izvesti ni tvrdnja da je jedan način određenja psihopatije prihvaćen u svim populacijama.

PCL-R nije samostalna dijagnoza. Njegov rezultat treba tumačiti kao rezultat procjene psihopatskih obilježja, a ne kao zamjenu za dijagnostičku kategoriju ASPD-a. Jednako tako, iz počinjenog kaznenog djela ne može se samostalno zaključiti da je osoba psihopatska (Buzina, 2012; Gillespie, Jones i Garofalo, 2023).

Ova razlika između instrumenta i dijagnoze ima posljedice za jezik zaključivanja. Rezultat na PCL-R-u može se razmatrati kao informacija o procijenjenim psihopatskim obilježjima, ali ne treba ga pretvoriti u automatsku dijagnostičku oznaku. Obrnuto, prisutnost formalne dijagnostičke kategorije ASPD-a ne rješava sama po sebi pitanje razine afektivno-interpersonalnih obilježja koja su u opisu psihopatije posebno naglašena. Dva sustava mogu dijeliti dio sadržaja, a da pritom ne budu međusobno zamjenjiva.

Zbog toga se i naziv „preklapanje” mora upotrebljavati oprezno. Preklapanje ovdje označava konceptualnu i sadržajnu bliskost u području antisocijalnog ponašanja, a ne dokazanu potpunu podudarnost. Na temelju dostupnog materijala ne može se utvrditi ni opseg u kojem se afektivno-interpersonalne značajke iz PCL-R-a pojavljuju unutar konkretnih kriterija ASPD-a. Ta je granica važna za izbjegavanje kružnog zaključivanja: činjenica da se oba pojma povezuju s antisocijalnim sadržajima ne pokazuje sama po sebi da je jedan samo drugačiji naziv za drugi.

Struktura PCL-R-a

Rani modeli revidiranog PCL-a u muškim forenzičkim uzorcima pokazali su dvije korelirane dimenzije. One obuhvaćaju afektivno-interpersonalne i životnostilsko-antisocijalne sadržaje (Hare et al., 1990). Ograda uzorka važna je: taj se nalaz ne smije bez dodatne provjere proširiti na sve populacije.

Nalaz o dvjema koreliranim dimenzijama stoga treba čitati kao nalaz vezan uz određeni model i određeni tip uzorka. On ne znači da je ista struktura bez daljnje provjere potvrđena u svim populacijama. Ograničenje muških forenzičkih uzoraka nije sporedna napomena, nego dio samog opsega tvrdnje. Ako se ograda izostavi, opis modela može početi zvučati kao opći iskaz o strukturi PCL-R-a, iako dostupni materijal takvo širenje ne opravdava.

Dvofaktorski model PCL-R-a zato se može opisati kao razina na kojoj se razlikuju afektivno-interpersonalni sadržaji i životnostilsko-antisocijalni sadržaji. U tom se modelu faktor 2 odnosi na životnostilske i antisocijalne sadržaje. To ipak ne znači da faktor 2 treba poistovjetiti s ASPD-om, iako između njih postoji sadržajno preklapanje (Hare, Hart i Harpur, 1991).

U toj formulaciji važno je razlikovati sadržaj faktora od dijagnostičkog statusa ASPD-a. Faktor 2 nije druga riječ za ASPD, nego dio opisa strukture PCL-R-a. Sadržajno preklapanje može pomoći u razumijevanju zašto se dva područja često uspoređuju, ali ne daje osnovu za njihovo izjednačavanje. Različit status konstrukta ostaje važan čak i kada se pojedini ponašajni sadržaji pojavljuju u oba prikaza.

Četverofaktorski model razdvaja sadržaje na interpersonalni, afektivni, životnostilski i antisocijalni faktor. Hare i Neumann u sažetku opisuju PCL-R kao konstrukt utemeljen na najmanje četiri korelirana faktora. Ovdje je riječ o opisu modela u konkretnom izvoru, a ne o tvrdnji da je time konačno utvrđena struktura psihopatije u svim uzorcima.

Četverofaktorski model omogućuje finije razdvajanje sadržaja koji su u dvofaktorskom prikazu grupirani šire. To ipak ne znači da se pri prelasku s jednog modela na drugi mijenja sama osoba ili da su dobiveni modeli automatski dva potpuno odvojena konstrukta. Riječ je o različitim razinama organizacije sadržaja. U jednom se slučaju sadržaji opisuju širim dimenzijama, a u drugom se razdvajaju u više međusobno povezanih područja.

Dvofaktorski i četverofaktorski modeli mogu se prikazati kao različite razine opisa strukture PCL-R-a. Četverofaktorski model razdvaja sadržaje koji su u dvofaktorskom modelu šire grupirani. To je usporedba struktura modela, a ne tvrdnja da jedan model nužno bolje opisuje svaki konkretni uzorak. Za takav bi zaključak bilo potrebno izravno testiranje modela.

Razlika između razina opisa važna je i za usporedbu s ASPD-om. Ako se sadržaji u jednom modelu grupiraju široko, a u drugome izdvajaju detaljnije, tada se preklapanje ne može procjenjivati samo prema nazivima faktora. Potrebno bi bilo znati koje su konkretne čestice uključene u pojedinu skupinu i kako se one odnose prema kriterijima drugog sustava. Budući da ti elementi nisu dostupni, rad ostaje pri opisu struktura, bez tvrdnje o njihovoj međusobnoj nadređenosti.

Na isti način treba razumjeti i formulaciju o najmanje četiri korelirana faktora. Ona pripada opisu konkretnog izvora i ne predstavlja zaključak da je struktura psihopatije jednom zauvijek određena. Koreliranost faktora u opisu modela također je važna jer pokazuje da razdvajanje sadržaja ne treba čitati kao tvrdnju o njihovoj potpunoj neovisnosti. Model razdvaja domene na analitičkoj razini, ali dostupni tekst ne daje osnovu za dalje zaključivanje o njihovim odnosima u svim uzorcima.

U muškim forenzičkim uzorcima nalaz o dvjema koreliranim dimenzijama može se razumjeti kao primjer načina na koji su se ponašajni i afektivno-interpersonalni sadržaji povezivali u ranijim modelima revidiranog PCL-a. Taj primjer ne treba preoblikovati u opću tvrdnju o svakom PCL-R rezultatu. Posebno se ne može iz njega izvesti da će se kod svake osobe ili u svakoj populaciji pojaviti jednaka organizacija sadržaja.

Dimenzionalnost i različite operacionalizacije

ASPD je u DSM-5-TR-u formalna dijagnostička kategorija. U istraživanjima se DSM-ovski kriteriji mogu analizirati i dimenzionalno, ali dostupni nalaz koji se na to odnosi obrađuje DSM-IV kriterije, a ne izravno DSM-5-TR kriterije. Stoga se taj nalaz ne smije predstavljati kao potvrda dimenzionalne analize DSM-5-TR-a.

Ograničenje je važno jer sličnost naziva DSM-ovskih kriterija ne dopušta automatsko prenošenje nalaza s jedne verzije na drugu. U radu se zato dimenzionalna analiza ne prikazuje kao izravni nalaz o DSM-5-TR-u. Može se navesti samo da dostupni materijal uključuje nalaz koji se odnosi na kriterije ranije verzije DSM-a. Takav nalaz može biti relevantan za raspravu o različitim načinima operacionalizacije, ali ne može se bez dodatne provjere pretvoriti u tvrdnju o strukturi DSM-5-TR-a.

Psihopatija se također može operacionalizirati na različite načine. U PCL-R-u procjenjuje se na temelju intervjua i dodatnih podataka, dok trijarhički model opisuje konstrukt kroz disinhibiciju, smionost i zlobnost. Te operacionalizacije nisu međusobno zamjenjive. Dimenzionalni konstrukt pritom može biti izražen u različitom stupnju, umjesto da bude potpuno prisutan ili odsutan.

Ovdje se ne tvrdi da jedan način operacionalizacije treba zamijeniti drugi. PCL-R i trijarhički model služe kao primjeri različitog načina organiziranja sadržaja psihopatije. Ako se konstrukt opisuje dimenzionalno, procjena može zahvaćati različite stupnjeve izraženosti. To je drukčiji analitički okvir od onoga u kojem se polazi od formalne dijagnostičke kategorije. Razlika u okviru može utjecati na to koje se sličnosti i razlike između ASPD-a i psihopatije uopće mogu vidjeti.

Dimenzionalni opis također ne znači da su granice među sadržajima nevažne. Naprotiv, što je konstrukt prikazan kroz različite stupnjeve i više područja, to je važnije navesti koji se model koristi i koje sadržaje model obuhvaća. Bez te informacije rezultat dobiven jednim načinom operacionalizacije može se pogrešno tumačiti kao rezultat drugoga. Zato se u radu naglašava da operacionalizacije nisu međusobno zamjenjive.

Ove razlike imaju izravne posljedice za interpretaciju preklapanja. Ako se ASPD procjenjuje kao kategorija, broj DSM kriterija ili latentna dimenzija, a psihopatija pomoću PCL-R-a ili drugog modela, dobiveni rezultati ne predstavljaju nužno istu mjernu varijablu. Zbog toga se iz dostupnog materijala ne može izvesti prevalencija preklapanja ASPD-a i psihopatije. Tema prevalencije ostaje nepokrivena.

Nedostatak prevalencije nije samo nedostatak brojčane informacije. Bez podataka o tome kako je preklapanje mjereno ne može se znati odnosi li se eventualni postotak na dijagnostičko podudaranje, na korelaciju rezultata ili na neki drugi oblik usporedbe. U dostupnom materijalu nema takve specifikacije. Zbog toga se ne navodi brojčani odnos između ASPD-a i psihopatije, niti se preklapanje prikazuje kao jednako u svim skupinama.

Isto vrijedi za moguće zaključke o latentnim dimenzijama. Sama činjenica da se kriteriji ili obilježja mogu analizirati dimenzionalno ne govori koji je odnos između dimenzionalnog prikaza ASPD-a i dimenzionalnog prikaza psihopatije. Potrebno bi bilo znati kako su konstrukti definirani, koje su mjere upotrijebljene i na kojem su uzorku uspoređene. Takav materijal nije dostupan, pa se zaključak zadržava na metodološkoj mogućnosti različitih operacionalizacija.

Implikacije za procjenu rizika

Povezanost psihopatije s opasnošću postoji, ali je heterogena te ovisi o načinu mjerenja. Pri prikazu takve povezanosti treba navesti koji je ishod mjeren, na kojoj populaciji i kojim instrumentom. U dostupnom preglednom i metaanalitičkom radu navedene su heterogenost među studijama i razlike među načinima mjerenja, uključujući razlike između nekih samoprocjenskih i kliničkih mjera (Gillespie, Jones i Garofalo, 2023).

Ova formulacija ne daje opću i neograničenu tvrdnju o opasnosti. Ona povezanost veže uz način na koji je ishod određen i uz način na koji su psihopatska obilježja procijenjena. Time se izbjegava pretpostavka da isti rezultat uvijek ima istu interpretaciju, neovisno o populaciji ili vrsti ishoda. Pregledni i metaanalitički karakter izvora podupire potrebu da se pozornost usmjeri na heterogenost nalaza, a ne samo na njihov prosječni smjer.

Prosječna povezanost, ako se navodi bez raspršenja i bez opisa uvjeta u kojima je dobivena, može stvoriti dojam veće sigurnosti nego što ga opravdava dostupni materijal. U radu se zato ne izvodi zaključak da procjena psihopatije ima jednaku vrijednost u svakom kontekstu. Umjesto toga, naglašava se potreba za razlikovanjem ishoda, populacije, instrumenta i vremenskog okvira. Ti elementi određuju što se zapravo može zaključiti iz pojedinog rezultata.

Zbog toga se pojedinačni PCL-R rezultat u ovom radu ne prikazuje kao samostalna prognoza budućeg nasilja. Ovaj zaključak ne znači da PCL-R nema nikakvu povezanost s pokazateljima opasnosti, nego da se rezultat ne treba tumačiti izvan ishoda, populacije i načina mjerenja na kojima se određena povezanost temelji.

Ograda je posebno važna za razlikovanje procjene obilježja od predviđanja konkretnog budućeg događaja. Rezultat može biti dio šire procjene, ali iz dostupnog materijala ne proizlazi da ga treba čitati kao samodostatnu prognozu. Niti se može izvesti da bi isti rezultat imao jednaku prognostičku vrijednost u svim okolnostima. Takvo bi proširenje prelazilo opseg dostupnog pregleda i zanemarilo heterogenost koju pregled izrijekom ističe.

U praktičnom smislu, interpretacija rezultata mora ostati vezana uz jasno određen ishod. Nije dovoljno govoriti o „opasnosti” bez pojašnjenja što se pod tim ishodom podrazumijeva u konkretnom nalazu. Jednako tako, potrebno je navesti populaciju na kojoj je povezanost razmatrana i instrument kojim su obilježja procijenjena. Bez tih informacija nije moguće znati na koji se dio literature određena tvrdnja odnosi.

Vremenski okvir također pripada toj ogradi. Rezultat procjene ne treba automatski pretvoriti u neograničenu tvrdnju o budućem ponašanju. U dostupnom materijalu vremenski se okvir navodi kao nužna sastavnica interpretacije procjene rizika, pa se zaključak ne širi izvan onoga što takva ograda dopušta. Time se procjena rizika odvaja od kategoričnog označavanja osobe.

Kritička rasprava

Glavno ograničenje ove usporedbe jest nedostatak izravnog prikaza DSM-5-TR kriterija i PCL-R čestica. Bez tih elemenata moguće je govoriti o razlikama u naglasku, ali ne i pokazati koje se konkretne čestice ili kriteriji preklapaju, a koji predstavljaju dodatni sadržaj. Stoga se tvrdnja da psihopatija uključuje afektivno-interpersonalne značajke ne smije prikazati kao rezultat provedene kriterijske ili mjerne usporedbe.

To ograničenje zahvaća gotovo sve središnje zaključke rada. Može se opisati da se ASPD povezuje s formalnom dijagnostičkom kategorijom i antisocijalnim ponašanjem, a da se psihopatija u dostupnim opisima povezuje i s afektivno-interpersonalnim značajkama. Ne može se, međutim, pokazati kako se svaki kriterij odnosi prema svakoj čestici. Zbog toga je razgraničenje konceptualno, a ne izravno mjerno.

Nedostatak pojedinačnih čestica otežava i procjenu odnosa između faktora. Kod dvofaktorskog modela može se opisati razlika između afektivno-interpersonalnih i životnostilsko-antisocijalnih sadržaja. Kod četverofaktorskog modela može se opisati detaljnija podjela na interpersonalni, afektivni, životnostilski i antisocijalni faktor. Ali bez popisa pojedinačnih čestica ne može se odrediti kako bi se svaki sadržaj preslikao na DSM-5-TR kriterije.

Konceptualna pozicija zastupljena u radu jest da psihopatija dodaje afektivno-interpersonalnu komponentu koja nije iscrpljena antisocijalnim ponašanjem. Tu poziciju u dosjeu zastupaju Hare i Neumann, Hare i Neumann (2008) i Campos et al. (2022). Međutim, dostupni materijal ne sadržava zasebno razvijenu suprotstavljenu literaturu koja bi omogućila razradu stvarnog spora između dviju empirijski potkrijepljenih pozicija.

Tu poziciju treba razumjeti kao dominantno tumačenje dostupnog prikaza, a ne kao konačno riješen empirijski odnos. Ona objašnjava zašto se psihopatija ne poistovjećuje s pukim ponašajnim odstupanjem i zašto se u usporedbu uključuju afektivno-interpersonalne značajke. Ipak, bez izravne suprotstavljene literature ne može se rekonstruirati puni raspon mogućih prigovora tom tumačenju. Ne može se ni utvrditi bi li drugačiji model, druga populacija ili druga mjera doveli do drukčijeg odnosa među konstruktima.

Moguće konceptualno neslaganje odnosi se na ulogu antisocijalnih čestica u PCL-R-u: one se mogu promatrati kao sastavni dio konstrukta psihopatije ili prvenstveno kao pokazatelj devijantnog ponašanja. To je pitanje za daljnju usporedbu modela, ali ga dostupni izvori ne rješavaju. Slično tome, nije moguće unaprijed tvrditi koji bi model bolje opisao konkretan uzorak bez izravnog testiranja.

Ovo pitanje pokazuje zašto sadržajno preklapanje nije dovoljno za konačno razgraničenje. Ako se antisocijalni sadržaji promatraju kao sastavni dio psihopatije, tada je odnos prema ASPD-u jedan problem. Ako se isti sadržaji promatraju prvenstveno kao pokazatelj ponašajne devijantnosti unutar šireg modela, tada je odnos prema afektivno-interpersonalnom području drukčije postavljen. Dostupni izvori u ulazu ne omogućuju da se između tih mogućnosti izabere na temelju izravnog testa.

Slično vrijedi za odnos dvofaktorskog i četverofaktorskog modela. Četverofaktorski model može dati detaljniji opis, ali iz dostupnog materijala ne slijedi da je nužno nadređen dvofaktorskom modelu. Dvofaktorski model može se razumjeti kao šire grupiranje sadržaja, a četverofaktorski kao njihovo detaljnije razdvajanje. Bez izravnog testiranja na konkretnom uzorku ne može se odlučiti koji model bolje prikazuje odnos između pojedinih sadržaja.

Isto tako, dimenzionalna analiza ranijih DSM-ovskih kriterija ne može se neposredno prenijeti na DSM-5-TR. Ona može poslužiti kao primjer da se dijagnostički sadržaj može analizirati i izvan jednostavne podjele prisutno–odsutno, ali ne predstavlja izravan nalaz o DSM-5-TR-u. U radu se zato ta tema upotrebljava samo za pokazivanje različitih operacionalizacija, bez tvrdnje da je struktura DSM-5-TR-a time utvrđena.

Kritička procjena mora obuhvatiti i način na koji se koriste izvori. Campos et al. (2022) u radu su pozicionirani kao pregledni izvor za suvremeni opis povezanosti psihopatije, antisocijalnog ponašanja i empatije. Njihov se doprinos ne koristi kao zamjena za izravno mjerenje odnosa DSM-5-TR kriterija i PCL-R čestica. Gillespie, Jones i Garofalo (2023) pozicionirani su kao pregledni i metaanalitički izvor za raspravu o povezanosti psihopatije i opasnosti, pri čemu je naglasak na heterogenosti nalaza i razlikama u mjerenju.

Takvo pozicioniranje izvora smanjuje opasnost da se pregledni zaključak predstavi kao rezultat jedne studije ili da se prosječna povezanost predstavi kao neograničena pravilnost. Pregledni izvori mogu sažeti različite nalaze, ali dostupni materijal ne daje osnovu za dodavanje novih brojčanih pokazatelja, podskupina ili statističkih procjena. Stoga se njihova funkcija u radu zadržava na sažimanju već navedenih konceptualnih i metodoloških ograda.

Konačno, implikacije za procjenu rizika treba formulirati oprezno. Heterogeni učinci i razlike u mjerenju ograničavaju mogućnost da se pojedinačni rezultat interpretira kao samostalna prognoza budućeg nasilja. Procjena rizika mora biti vezana uz jasno određen ishod, populaciju, instrument i vremenski okvir. To je metodološka ograda, a ne opća tvrdnja da je svaki PCL-R rezultat neupotrebljiv.

Tako formulirana kritika ne odbacuje PCL-R niti negira mogućnost njegove povezanosti s pokazateljima opasnosti. Ona samo ograničava što se iz pojedinačnog rezultata može zaključiti. Razlika između „rezultat može biti povezan s određenim ishodom u određenom kontekstu” i „rezultat predviđa buduće nasilje” nije samo stilska. Druga tvrdnja ima širi opseg i zahtijeva preciznije podatke o ishodu, populaciji, instrumentu i vremenskom okviru nego što su dostupni u ovom materijalu.

U raspravi stoga treba zadržati razliku između empirijski opisanog nalaza, konceptualnog tumačenja i otvorenog pitanja. Nalaz o dvjema koreliranim dimenzijama pripada konkretnom opisu muških forenzičkih uzoraka. Opis četverofaktorskog modela pripada konkretnom izvoru i nije predstavljen kao konačna struktura u svim uzorcima. Tvrdnja o dodatnoj afektivno-interpersonalnoj komponenti predstavlja konceptualno tumačenje koje nije izravna mjerna usporedba. Uloga antisocijalnih čestica i odnos među modelima ostaju otvorenima bez izravnog testiranja.

Takvo razvrstavanje također sprječava da zaključak postane širi od razrade. Ako je nalaz uveden uz ogradu određenog uzorka, ista ograda mora ostati prisutna u zaključku. Ako se izvor navodi kao pregledni ili metaanalitički, ne treba ga u zaključku preoblikovati u dokaz univerzalne povezanosti. Ako određeno pitanje nije riješeno dostupnim izvorima, ne treba ga zatvoriti sigurnijom formulacijom samo zato što se pojavljuje u završnom dijelu rada.

Zaključak

ASPD i psihopatija nisu automatski sinonimi, a PCL-R nije samostalna dijagnoza. U muškim forenzičkim uzorcima revidirani PCL pokazao je dvije korelirane dimenzije koje obuhvaćaju afektivno-interpersonalne i životnostilsko-antisocijalne sadržaje. U opisu drugog modela Hare i Neumann prikazuju PCL-R kao konstrukt utemeljen na najmanje četiri korelirana faktora. Ta dva opisa predstavljaju različite razine organizacije sadržaja i ne opravdavaju zaključak da je jedan model nužno bolji u svakom uzorku.

Dostupna verzija, međutim, ne omogućuje izravno mjerno razgraničenje DSM-5-TR kriterija i PCL-R-a niti zaključak o prevalenciji njihova preklapanja. Nalaz o dimenzionalnoj analizi odnosi se na DSM-ovske kriterije prikazane u istraživanju ranije verzije DSM-a, a ne izravno na DSM-5-TR. Zaključke o strukturi i procjeni rizika zato treba tumačiti uz ograničenja operacionalizacije, uzorka i načina mjerenja.

Najoprezniji zaključak jest da se ASPD i psihopatija u dostupnom materijalu preklapaju u području antisocijalnih sadržaja, ali nisu predstavljeni kao isti konstrukt. Psihopatija je opisana šire od same antisocijalne devijantnosti jer uključuje i afektivno-interpersonalne značajke. Ipak, taj opis nije rezultat izravne usporedbe svih DSM-5-TR kriterija i PCL-R čestica. Stoga ostaje na razini konceptualnog razgraničenja.

Procjena rizika također zahtijeva ograničen jezik. Povezanost psihopatije s opasnošću ne treba tumačiti neovisno o ishodu, populaciji, instrumentu i vremenskom okviru. Pojedinačni PCL-R rezultat ne prikazuje se kao samostalna prognoza budućeg nasilja. Heterogenost učinaka i razlike u mjerenju ostaju sastavni dio interpretacije.

U konačnici, dostupni materijal podržava razliku između formalne dijagnostičke kategorije, konstrukta psihopatije i instrumenta PCL-R, ali ne omogućuje potpuno empirijsko razgraničenje njihovih mjernih granica. Otvorena ostaju pitanja o točnom odnosu pojedinih DSM-5-TR kriterija i PCL-R čestica, o ulozi antisocijalnih čestica u konstruktu psihopatije, o odnosu različitih faktorskih modela i o prevalenciji njihova preklapanja. Ta pitanja ne treba rješavati jačim modalitetom nego što ga dostupni dokazi dopuštaju.

Literatura

Buzina, N. (2012). Psychopathy – Historical Controversies and New Diagnostic Approach. Psychiatria Danubina, 24(2), 134–142. https://hrcak.srce.hr/106215

Campos, C. et al. (2022). Refining the link between psychopathy, antisocial behavior, and empathy. Clinical Psychology Review, 94, 102145. https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/35349788/

Gillespie, S. M., Jones, A. i Garofalo, C. (2023). Psychopathy and dangerousness: An umbrella review and meta-analysis. Clinical Psychology Review, 100, 102240. https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/36608488/

Hare, R. D. et al. (1990). The Revised Psychopathy Checklist: Reliability and Factor Structure. Psychological Assessment, 2(3), 338–341. https://citeseerx.ist.psu.edu/document?doi=a1ef7676ac54ef90e04255a2d7059c00cd3fefe1&repid=rep1&type=pdf

Hare, R. D., Hart, S. D. i Harpur, T. J. (1991). Psychopathy and the DSM-IV Criteria for Antisocial Personality Disorder. Journal of Abnormal Psychology, 100(3), 391–398. https://philarchive.org/archive/HARPAT-27

Hare i Neumann (2008). https://link.springer.com/article/10.1007/s11920-005-0026-3

Patrick, C. J., Fowles, D. C. i Krueger, R. F. (2009).