Regulacija samopoštovanja kod narcističkog poremećaja ličnosti: povezivanje psihodinamskih formulacija i suvremenih dvojobradbenih modela

Uvod

Regulacija samopoštovanja važna je za razumijevanje narcističkog funkcioniranja, ali je pritom potrebno razlikovati nekoliko razina analize. Narcistički poremećaj ličnosti (NPL) dijagnostička je kategorija i ne može se poistovjetiti s visokom narcističkom osobinom, visokim samopoštovanjem ili rezultatom na pojedinom psihološkom instrumentu (Pincus i Lukowitsky, 2010; Weinberg i Ronningstam, 2022). Ta razlika nije samo terminološka. Dijagnostička kategorija odnosi se na klinički obrazac koji se procjenjuje u širem kontekstu funkcioniranja, dok narcistička osobina označava dimenzionalnu karakteristiku, a samopoštovanje predstavlja zaseban konstrukt. Rezultat na instrumentu dodatno je ograničen načinom na koji je konstrukt operacionaliziran i uvjetima u kojima je mjeren.

Patološki narcizam pritom je širi konstrukt koji obuhvaća različite grandiozne i vulnerabilne značajke, dok NPL označava kliničku dijagnostičku kategoriju (Cain i sur., 2008; Pincus i Lukowitsky, 2010). Zbog toga se nalaz o povezanosti određene narcističke značajke sa samopoštovanjem ne može automatski prenijeti na sve osobe s patološkim narcizmom, a još manje na sve osobe s dijagnosticiranim NPL-om. Ista terminološka opreznost potrebna je i pri tumačenju visokog ili niskog samopoštovanja. Prosječna razina samoprocjene ne govori sama po sebi je li samopoštovanje stabilno, sigurno, defenzivno ili ovisno o vanjskim uvjetima.

Psihodinamski pristupi, uključujući Kernbergovu i Kohutovu tradiciju, nude teorijske formulacije razvoja i funkcioniranja sebstva, objektnih odnosa i terapijskog odnosa. U ovom radu te se formulacije ne prikazuju kao empirijski potvrđeni opisi istog mehanizma. Njihova je uloga prije svega konceptualna: one pružaju različite načine razumijevanja odnosa između sebstva, drugih ljudi, afektivnih reakcija i održavanja samopoštovanja. Suvremeni modeli samoregulacije mogu pomoći u razumijevanju načina na koji narcističko ponašanje služi održavanju pozitivne slike o sebi, traženju vanjske potvrde ili zaštiti od prijetnje samopoštovanju, ali takav model nije sam po sebi dokaz jedinstvenog mehanizma NPL-a (Morf i Rhodewalt, 2001; Pincus i Lukowitsky, 2010; Nook i sur., 2022).

Središnje je pitanje podupiru li empirijski nalazi jednostavan obrazac visokog eksplicitnog i niskog implicitnog samopoštovanja. Takav se obrazac ponekad pojavljuje kao intuitivno objašnjenje grandioznog ponašanja: osoba bi prema toj pretpostavci izvana iskazivala visoku vrijednost sebe, dok bi se na manje kontroliranoj razini nalazila negativnija samoprocjena. Međutim, sama intuitivna privlačnost takvog objašnjenja nije dovoljna za njegovo prihvaćanje. Potrebno je razdvojiti teorijsku mogućnost, rezultat mjerenja i zaključak o kliničkoj populaciji.

Dostupna literatura ne omogućuje zaključak da je visoko eksplicitno i nisko implicitno samopoštovanje opći opis NPL-a. Istodobno, zbog nedostatka izravnih kliničkih istraživanja u priloženom korpusu, nije opravdano tvrditi ni da je taj model konačno empirijski pobijen u populaciji osoba s NPL-om. Najprimjereniji je zato zaključak ograničenog dosega: postoje teorijski razlozi za razmatranje odnosa između različitih oblika samoprocjene i narcističkog funkcioniranja, ali dostupni nalazi ne potvrđuju jedinstven, univerzalan i klinički specifičan obrazac.

U nastavku se najprije razmatraju psihodinamske formulacije i njihova konceptualna funkcija. Zatim se razgraničavaju eksplicitno i implicitno samopoštovanje, kao i grandiozne i vulnerabilne dimenzije narcizma. Nakon toga slijedi kritička rasprava o jednostavnom mask-modelu, s posebnim naglaskom na razliku između onoga što mjere izravno pokazuju i onoga što se iz njih može samo teorijski zaključivati. Na kraju se razmatraju kliničke implikacije, pri čemu se rezultat na instrumentu odvaja od kliničke procjene NPL-a.

Psihodinamske formulacije i regulacija samopoštovanja

Kernbergov i Kohutov pristup treba prikazati kao različite psihodinamske teorijske formulacije. Njihova vrijednost u ovom radu prvenstveno je konceptualna: omogućuju razmatranje razvoja sebstva, odnosa s drugima i načina na koji se samopoštovanje može održavati ili štititi u interpersonalnom kontekstu. Dostupni izvori, međutim, ne omogućuju tvrdnju da obje teorije opisuju isti empirijski potvrđeni mehanizam (Cain i sur., 2008; Pincus i Lukowitsky, 2010).

To ograničenje znači da psihodinamske pojmove nije opravdano izravno pretvarati u mjerne varijable. Teorijska formulacija može opisivati način na koji se razumije razvoj ili funkcioniranje sebstva, dok empirijski instrument može zahvatiti samo određeni aspekt samoprocjene, ponašanja ili afektivnog odgovora. Ako se te razine izjednače, nastaje dojam da je teorijski pojam već potvrđen zato što postoji mjera koja mu je približno srodna. Takav zaključak ne proizlazi iz dostupnog korpusa.

U suvremenim samoregulacijskim modelima narcističko ponašanje može se tumačiti kao povezano s održavanjem pozitivne slike o sebi, dobivanjem potvrde i reagiranjem na prijetnje samopoštovanju (Morf i Rhodewalt, 2001). U tom je okviru ponašanje povezano s funkcijom koju može imati za samoprocjenu. Samopromocija, traženje priznanja ili obrambeno reagiranje mogu se razmatrati kao načini održavanja povoljne slike o sebi ili odgovora na situacije u kojima je ta slika ugrožena. Ipak, formulacija da ponašanje može imati određenu funkciju ne znači da je ta funkcija u svakom slučaju ista, niti znači da je izravno potvrđena kao jedini mehanizam.

Sličan naglasak prisutan je u kliničkim i teorijskim prikazima koji povezuju samopoštovanje s emocionalnom regulacijom, interpersonalnim kontekstom i terapijskim odnosom (Ronningstam, 2017; Ronningstam, 2020; Nook i sur., 2022). Samopoštovanje se u takvim prikazima ne razmatra kao izolirana brojčana vrijednost, nego u odnosu prema emocionalnim reakcijama i odnosima s drugima. To ipak ne znači da svaka emocionalna reakcija ili teškoća u odnosu nužno proizlazi iz istog oblika disregulacije samopoštovanja. Povezanost između tih područja opravdava njihovo zajedničko razmatranje, ali ne određuje unaprijed jedinstveni uzročni slijed.

Pojam selfobject treba u tom okviru prikazati kao teorijski pojam Kohutove psihologije sebstva, a ne kao zasebno empirijsko objašnjenje regulacije samopoštovanja. Njegovo uključivanje korisno je za prikaz Kohutove teorijske formulacije jer pokazuje da se samopoštovanje može razmatrati u odnosu prema interpersonalnim funkcijama i doživljaju sebstva. Međutim, taj se pojam ne smije prikazivati kao empirijski izmjerena varijabla niti kao izravni ekvivalent rezultatu na mjeri implicitnog ili eksplicitnog samopoštovanja.

Kernbergova i Kohutova tradicija zato mogu biti relevantne za različita pitanja. One mogu usmjeriti pozornost na razvoj sebstva, odnose s drugima i terapijski odnos, dok samoregulacijski modeli mogu pomoći u organiziranju pitanja o održavanju slike o sebi i odgovoru na prijetnju. Povezivanje tih perspektiva ne znači da se njihovi pojmovi mogu bez ostatka prevesti jedni u druge. Preciznije je reći da se mogu usporedno koristiti za razmatranje srodne problemske cjeline, uz zadržavanje razlike između teorijske formulacije i empirijskog nalaza.

Takva razlika važna je i za tumačenje kliničkog materijala. Ako se određeni oblik ponašanja promatra kao zaštita samopoštovanja, to je interpretativni okvir koji može pomoći u razumijevanju ponašanja, ali ne predstavlja automatski dokaz o unutarnjoj razini samopoštovanja. Vanjski izraz grandioznosti može biti povezan s visokom eksplicitnom samoprocjenom, s kontingentnim samopoštovanjem ili s drugim obrascem koji dostupni instrument ne zahvaća dovoljno izravno. Psihodinamska formulacija može otvoriti takva pitanja, ali ih sama po sebi ne rješava.

Eksplicitno i implicitno samopoštovanje

Dvojobradbeni modeli razlikuju eksplicitne samoprocjene od automatskih ili manje kontroliranih evaluativnih asocijacija. Eksplicitno samopoštovanje najčešće se procjenjuje izravnim upitnicima, dok se implicitno samopoštovanje procjenjuje neizravnim zadacima koji nastoje zahvatiti automatske asocijacije povezane sa sobom (Greenwald i Farnham, 2000). Razlika između ta dva pristupa odnosi se, dakle, na način mjerenja i na vrstu odgovora koju mjera nastoji registrirati.

Eksplicitna mjera traži od osobe da izravno procijeni ili opiše odnos prema sebi. Takav odgovor može biti povezan sa svjesnom samoprocjenom, ali je istodobno smješten u kontekst pitanja, uputa i situacije ispitivanja. Implicitna mjera nastoji zahvatiti asocijacije koje se ne dobivaju istim oblikom izravnog izvještavanja. Iz te razlike ne slijedi da jedna mjera prikazuje cijelo samopoštovanje, a druga njegov skriveni i konačni oblik. Svaka mjera zahvaća određeni aspekt konstrukta pod određenim uvjetima.

Ova dva oblika mjerenja nisu međusobno potpuno ekvivalentna. Istraživanja implicitnih mjera ukazuju na njihovu slabu međusobnu povezanost, različitu pouzdanost i osjetljivost na kontekst (Bosson i sur., 2000). Zbog toga razliku između eksplicitnog i implicitnog samopoštovanja nije opravdano tumačiti kao neposrednu razliku između svjesnog, lažnog sebstva i nesvjesnog, stvarnog sebstva. Takva interpretacija u mjerne rezultate unosi hijerarhiju koju dostupni nalazi ne opravdavaju. Implicitno ne znači nužno dublje, istinitije ili manje podložno metodološkim ograničenjima.

Slaba povezanost između mjera također se ne može sama po sebi pretvoriti u dokaz rascijepljenog samopoštovanja. Ona može upozoriti da se mjere razlikuju po sadržaju, načinu odgovaranja ili osjetljivosti na situaciju. Može također značiti da odnos između različitih samoprocjena nije jednostavan. No iz same razlike ne može se zaključiti koji je oblik samoprocjene stvarniji, koji je obramben ili koji predstavlja temeljni sloj ličnosti. Za takav bi zaključak bila potrebna izravna klinička provjera, a ona u priloženom korpusu nije dostatna.

Visoka eksplicitna samoprocjena također nije dovoljna za zaključak o sigurnom ili stabilnom samopoštovanju. Istraživanja razlikuju sigurno i defenzivno visoko samopoštovanje, a stabilnost samopoštovanja odvojena je od njegove prosječne razine (Jordan i sur., 2003; Zorjan i Košir, 2012). Osoba može izvještavati o visokoj vrijednosti sebe, a da je ta procjena istodobno uvjetovana odobravanjem, statusom, postignućem ili izbjegavanjem poniženja. Kontingentno samopoštovanje zato nije isto što i nisko samopoštovanje.

Ta razlika mijenja način na koji treba čitati visoku eksplicitnu samoprocjenu u narcističkom funkcioniranju. Visok rezultat može biti kompatibilan s grandioznom prezentacijom, ali ne govori sam po sebi je li ta prezentacija stabilna ili osjetljiva na procjenu. Ako je samopoštovanje povezano s odobravanjem, statusom ili postignućem, njegova se razina može održavati pod određenim uvjetima, dok se u drugim okolnostima može pojaviti veća vulnerabilnost. To je razlog zbog kojega prosječna razina i način regulacije ne treba biti zamijenjen.

Isto vrijedi za nizak rezultat na implicitnoj mjeri. Takav rezultat ne dokazuje nužno da osoba ima nisko temeljno samopoštovanje, kao što visok rezultat ne dokazuje njegovu sigurnost. Implicitna procjena ostaje podatak dobiven određenim zadatkom. Njezino značenje ovisi o operacionalizaciji, kontekstu i populaciji u kojoj je prikupljena. Stoga se rezultat treba tumačiti zajedno s drugim pokazateljima, a ne kao samostalan opis cijelog sebstva.

U kontekstu NPL-a posebno je važno izbjeći zamjenu razine samopoštovanja s njegovom regulacijom. Osoba može izvještavati o visokoj vrijednosti sebe, a istodobno pokazivati osjetljivost na prijetnju, potrebu za potvrdom ili teškoće u emocionalnoj regulaciji. To ne znači da je svaka visoka samoprocjena obrambena. Znači samo da sama visina rezultata ne razrješava pitanje stabilnosti, kontingentnosti i načina na koji se samopoštovanje održava.

Grandiozna i vulnerabilna prezentacija

Suvremena literatura razlikuje grandiozne i vulnerabilne dimenzije narcizma. Grandiozna dimenzija obuhvaća samovažnost, dominantnost i samopromociju, a viša eksplicitna samoprocjena javlja se u nekim nekliničkim uzorcima (Back i sur., 2013; Miller i sur., 2011; Krizan i Herlache, 2018). U tom smislu riječ „dimenzija” označava relativno širi konstrukt koji se može izražavati kroz više pojedinačnih značajki. Ne treba je automatski tretirati kao kliničku prezentaciju NPL-a.

Grandiozna prezentacija odnosi se na način na koji se određena dimenzija može pokazati u ponašanju ili interpersonalnom kontekstu. Može uključivati samovažnost, dominantnost i samopromociju, ali prisutnost takvih značajki ne određuje sama po sebi dijagnostički status. Zbog toga se grandiozni izraz može razmatrati kao oblik prezentacije, dok se grandioznost kao dimenzija odnosi na širi obrazac obilježja. Pojedinačna značajka, poput traženja priznanja, još je uži opis i ne treba se izjednačiti ni s dimenzijom ni s dijagnozom.

To, međutim, ne znači da je grandioznost isto što i psihološka sigurnost. Visoka samoprocjena može biti defenzivna, kontingentna ili nestabilna (Jordan i sur., 2003; Zorjan i Košir, 2012). Grandiozna prezentacija može ostavljati dojam sigurnosti, ali iz dostupnog nalaza ne može se zaključiti da je doživljaj sebe nužno stabilan u svim okolnostima. Stoga je potrebno odvojiti opis ponašanja od zaključka o unutarnjoj organizaciji samopoštovanja.

Vulnerabilna dimenzija i vulnerabilna prezentacija povezuju se s negativnom emocionalnošću, sramom, osjetljivošću na procjenu, povlačenjem, nižim eksplicitnim samopoštovanjem i interpersonalnom nesigurnošću (Cain i sur., 2008; Miller i sur., 2011; Krizan i Herlache, 2018). Ovdje se također treba razlikovati širi dimenzionalni konstrukt od načina na koji se on izražava u pojedinoj situaciji. Povlačenje ili osjetljivost na procjenu mogu biti dio vulnerabilne prezentacije, ali pojedinačno ponašanje ne treba bez dodatne procjene tumačiti kao cjelovit opis osobe.

Grandioznost i vulnerabilnost pritom nisu nužno jednostavno suprotni tipovi. Mogu se pojavljivati istodobno ili se različito izražavati u različitim okolnostima (Krizan i Herlache, 2018; Weinberg i Ronningstam, 2022). Ta tvrdnja dopušta opisivanje složenijeg odnosa između dimenzija, ali ne dokazuje da se kod iste osobe sustavno izmjenjuju zbog određene situacije, afekta ili prijetnje samopoštovanju. Ne treba iz mogućnosti koegzistencije izvesti univerzalan model smjenjivanja.

Takvo razlikovanje ne treba pretvoriti u iscrpnu kliničku taksonomiju NPL-a. Faktorska i nomološka istraživanja u pretežno nekliničkim uzorcima podupiru razlikovanje relativno odvojenih konstrukata grandioznog i vulnerabilnog narcizma (Miller i sur., 2011). Međutim, nalazi iz dimenzionalnih istraživanja ne mogu se bez dodatne kliničke provjere izravno prenijeti na sve osobe s dijagnosticiranim NPL-om. Ograničenje uzorka odnosi se i na zaključke o samopoštovanju: povezanost dimenzije s određenom samoprocjenom nije isto što i nalaz kod klinički dijagnosticirane skupine.

Razlikovanje grandiozne i vulnerabilne dimenzije zato je korisno kao način preciznijeg opisa različitih obrazaca narcističkog funkcioniranja, ali ne rješava pitanje njihove povezanosti s eksplicitnim i implicitnim samopoštovanjem. Grandiozna prezentacija može biti povezana s višom eksplicitnom samoprocjenom u nekim uzorcima, dok se vulnerabilna prezentacija može povezivati s nižom eksplicitnom samoprocjenom. Iz toga ipak ne proizlazi jedinstvena mapa unutarnjih razina samopoštovanja niti se može zaključiti da oba obrasca uvijek predstavljaju različite površinske izraze istog skrivenog stanja.

Kritička rasprava: je li potvrđen jednostavan mask-model?

Jednostavan mask-model pretpostavlja da je visoko eksplicitno samopoštovanje površinski ili obrambeni sloj ispod kojega se nalazi nisko implicitno samopoštovanje. Teorijski i samoregulacijski modeli mogu objasniti zašto bi se grandiozno ponašanje povezivalo s održavanjem pozitivne slike o sebi ili zaštitom od prijetnje (Morf i Rhodewalt, 2001; Pincus i Lukowitsky, 2010). Takvo objašnjenje daje smisao mogućnosti da izravna samoprocjena i manje izravno procijenjene asocijacije ne budu potpuno usklađene. No mogućnost nesklada nije isto što i dokaz da se upravo taj obrazac redovito pojavljuje kod NPL-a.

Metodološka literatura upozorava da eksplicitne i implicitne mjere ne mjere nužno istu stvar te da implicitne mjere nisu međusobno potpuno zamjenjive (Bosson i sur., 2000; Greenwald i Farnham, 2000). Ako mjere nisu ekvivalentne, razlika između njih ne može se automatski interpretirati kao razlika između javnog i privatnog sebstva. Različiti rezultati mogu odražavati i činjenicu da su zadaci konstruirani tako da zahvate različite oblike evaluativnog odgovora. Stoga je prije psihološkog tumačenja potrebno zadržati mjeriteljsku razliku.

Razlike između nalaza mogu odražavati razlike u operacionalizaciji samopoštovanja, populaciji i obliku narcizma. To je radna interpretacija, a ne jednoznačno potvrđen uzrok neslaganja. Operacionalizacija određuje što se u istraživanju smatra eksplicitnim ili implicitnim samopoštovanjem. Populacija određuje na koga se nalaz može odnositi, a oblik narcizma određuje je li riječ o grandioznoj ili vulnerabilnoj dimenziji, patološkom narcizmu ili dijagnosticiranom NPL-u. Ako se ti elementi razlikuju između istraživanja, nije dovoljno usporediti samo smjer rezultata.

Posebno je važno da se dostupni nalazi pretežno odnose na narcističke osobine, patološki narcizam i nekliničke uzorke. Zato ne potvrđuju jednostavan model kao opći opis NPL-a. Nalaz iz nekliničkog uzorka može biti relevantan za razmatranje narcističkih dimenzija, ali njegov se doseg ne smije proširiti na dijagnostičku kategoriju bez izravne kliničke provjere. Isto tako, teorijski prikaz patološkog narcizma može obuhvatiti više oblika funkcioniranja od onoga što je uključeno u jednu kliničku studiju.

Zbog nedostatka izravnih kliničkih istraživanja ne može se tvrditi ni da je jednostavan mask-model konačno empirijski pobijen u populaciji osoba s NPL-om. Odbacivanje modela zahtijevalo bi drukčiju vrstu dokaza od same činjenice da dostupni korpus ne daje njegovu potvrdu. Nedostatak potvrde ograničava zaključak, ali ne pretvara se u dokaz suprotnog obrasca. Ispravno je reći da model nije potvrđen kao opći klinički obrazac u dostupnom korpusu, dok njegovo konačno pobijanje ostaje izvan dosega priloženih podataka.

Grandiozne i vulnerabilne dimenzije mogu se razlikovati kao dimenzije, ali njihovo razlikovanje ne dokazuje da se kod iste osobe sustavno izmjenjuju zbog određene situacije, afekta ili prijetnje samopoštovanju. Takve mogućnosti pripadaju teorijskim i kliničkim modelima te ih je potrebno razlikovati od izravno potvrđenih mehanizama. Opis da se određene značajke mogu različito izražavati u različitim okolnostima ne daje sam po sebi longitudinalni dokaz promjene unutar pojedinca.

Slično tome, moguće je razmatrati da ponašanje usmjereno na potvrdu ili samopromociju ima funkciju regulacije samopoštovanja, ali funkcionalna interpretacija nije identična mjerenju tog procesa. Ona može povezati ponašanje s teorijskim modelom, no ne govori sama po sebi je li samopoštovanje osobe visoko ili nisko, stabilno ili nestabilno. Ne govori ni je li ponašanje posljedica prijetnje samopoštovanju, potrebe za potvrdom ili drugog procesa koji dostupni izvori ne razdvajaju.

Upravo zato jednostavni model treba zamijeniti opreznijim načinom formuliranja problema. Umjesto pretpostavke da grandiozna vanjština nužno skriva nisko implicitno samopoštovanje, opravdano je ispitivati kako se različite samoprocjene odnose prema grandioznim i vulnerabilnim dimenzijama, u kojim se populacijama pojavljuju i kako ovise o načinu mjerenja. Takvo pitanje ostaje otvoreno, ali je preciznije od univerzalne tvrdnje. Ono također zadržava razliku između teorijske funkcije ponašanja i empirijski potvrđenog procesa.

Najoprezniji zaključak kritičke rasprave stoga je dvostruk. S jedne strane, dostupni modeli pružaju razumljiv okvir za razmatranje održavanja pozitivne slike o sebi, traženja potvrde i odgovora na prijetnje samopoštovanju. S druge strane, dostupni empirijski i metodološki podaci ne omogućuju da se taj okvir pretvori u jednostavan klinički zakon prema kojem visoka eksplicitna samoprocjena uvijek prikriva nisko implicitno samopoštovanje kod NPL-a.

Kliničke implikacije

Klinička procjena ne bi trebala visoku eksplicitnu samoprocjenu automatski tretirati kao zaštitni ili prognostički pokazatelj u NPL-u. Potrebno ju je razmatrati zajedno sa stabilnošću, kontingentnošću, vulnerabilnošću, afektivnom reaktivnošću i kliničkim statusom (Ronningstam, 2017; Ronningstam, 2020; Weinberg i Ronningstam, 2022). Visoka samoprocjena može biti relevantna informacija, ali njezino značenje nije određeno samo veličinom rezultata. Klinički smisao dobiva tek u odnosu prema načinu na koji se samopoštovanje održava i mijenja.

To znači da se visoka vrijednost na upitniku ne treba automatski čitati kao znak sigurnosti, kao ni kao dokaz prikrivene vulnerabilnosti. Oba bi zaključka bila šira od onoga što sama mjera može pokazati. Procjena treba uzeti u obzir je li samopoštovanje stabilno, ovisi li o odobravanju ili postignuću i kako osoba reagira na procjenu, neuspjeh ili prijetnju vlastitoj slici o sebi. Ti se elementi ne mogu zamijeniti jednom vrijednošću na instrumentu.

Rezultat na Testu implicitnih asocijacija (IAT), Inventaru narcističke osobnosti (NPI) ili Inventaru patološkog narcizma (PNI) može biti podatak o konstruktu ili osobini, ali sam po sebi ne zamjenjuje kliničku procjenu NPL-a. Laboratorijska mjera ne treba se pretvarati u dijagnozu, a pojedinačni rezultat ne treba tumačiti izvan konteksta načina mjerenja, populacije i drugih pokazatelja funkcioniranja. Naziv instrumenta ne određuje automatski njegovu dijagnostičku funkciju.

Razlika između tih instrumenata i kliničke procjene važna je i kada se rezultati međusobno ne podudaraju. Nepodudaranje eksplicitne i implicitne mjere ne treba odmah proglasiti dokazom obrambenog samopoštovanja. Ono može biti poticaj za dodatno razmatranje načina na koji osoba opisuje sebe, kako reagira na evaluaciju i kako funkcionira u odnosima, ali ne daje unaprijed određeno objašnjenje. Klinička procjena mora zadržati širi kontekst umjesto da jednu razliku između rezultata pretvori u cjelovitu interpretaciju.

Praktična vrijednost dvojobradbenog pristupa stoga nije u tome da otkrije jedno „stvarno“ samopoštovanje, nego da potakne opreznije razmatranje odnosa između samoprocjene, emocionalnih reakcija, interpersonalnog funkcioniranja i stabilnosti tijekom vremena. Takav pristup može biti klinički informativan jer podsjeća da izravni iskaz o sebi nije jedini mogući podatak. Međutim, njegova vrijednost ovisi o načinu na koji se rezultati ograničavaju i povezuju s drugim informacijama.

Dvojobradbeni pristup također ne rješava sam po sebi razliku između dimenzionalnog i kategorijalnog zaključivanja. Rezultat koji govori o narcističkoj osobini ili patološkom narcizmu ne potvrđuje automatski NPL. Za dijagnostički zaključak potrebna je klinička procjena, a dostupni instrumenti ne mogu je zamijeniti. Ta je granica osobito važna kada se rezultati iz nekliničkih uzoraka primjenjuju na klinički kontekst.

Dostupni korpus ne podupire tvrdnju da bilo koja pojedinačna mjera ima samostalnu prognostičku vrijednost. Zbog toga rezultate treba prikazivati kao jedan element procjene, a ne kao konačnu procjenu ishoda ili stabilnosti funkcioniranja. Klinička korisnost može biti u postavljanju preciznijih pitanja o regulaciji samopoštovanja, ali ne u donošenju zaključka koji nadilazi način mjerenja, populaciju i klinički status.

Zaključak

Dostupni nalazi podupiru zaključak da je regulacija samopoštovanja važna tema u razumijevanju narcističkog funkcioniranja, ali ne potvrđuju jednostavan i univerzalan obrazac visokog eksplicitnog i niskog implicitnog samopoštovanja. Eksplicitne i implicitne mjere razlikuju se u načinu mjerenja, međusobnoj povezanosti i osjetljivosti na kontekst. Visoko eksplicitno samopoštovanje može biti povezano s grandioznim obilježjima, ali može biti i defenzivno, kontingentno ili nestabilno.

Grandiozne i vulnerabilne dimenzije korisno je razlikovati, uz ogradu da dimenzionalni nalazi iz pretežno nekliničkih uzoraka nisu isto što i iscrpna klinička taksonomija NPL-a. Grandiozna ili vulnerabilna prezentacija može se različito pojavljivati u različitim okolnostima, ali dostupni korpus ne potvrđuje jedinstven mehanizam koji bi točno objašnjavao takve razlike. Kernbergov i Kohutov pristup mogu se prikazati kao različite psihodinamske teorijske formulacije, ali dostupni izvori ne potvrđuju da opisuju isti empirijski mehanizam.

Najoprezniji zaključak jest da narcističko funkcioniranje može uključivati različite obrasce održavanja ili zaštite samoprocjene, dok izravna klinička potvrda odnosa eksplicitnog i implicitnog samopoštovanja kod dijagnosticiranog NPL-a ostaje nedovoljna u priloženom korpusu. Teorijski modeli mogu usmjeriti pitanje, a mjere mogu pružiti pojedinačne podatke, ali nijedno od toga samo po sebi ne opravdava univerzalni zaključak o „stvarnom” samopoštovanju osobe.

Literatura

1. Back, M. D., Küfner, A. C. P., Dufner, M., Gerlach, T. M., Rauthmann, J. F., & Denissen, J. J. A. (2013). „Narcissistic admiration and rivalry: Disentangling the bright and dark sides of narcissism.” Journal of Personality and Social Psychology, 105(6), 1013–1037. https://research-portal.uu.nl/en/publications/narcissistic-admiration-and-rivalry-disentangling-the-bright-and-

2. Bosson, J. K., Swann, W. B., Jr., & Pennebaker, J. W. (2000). „Stalking the perfect measure of implicit self-esteem: The blind men and the elephant revisited?” Journal of Personality and Social Psychology, 79(4), 631–643. https://faculty.washington.edu/agg/IATmaterials/PDFs/Bosson%26al.JPSP%282000%29.pdf

3. Cain, N. M., Pincus, A. L., & Ansell, E. B. (2008). „Narcissism at the crossroads: Phenotypic description of pathological narcissism across clinical theory, social/personality psychology, and psychiatric diagnosis.” Clinical Psychology Review, 28(4), 638–656. https://www.researchwithrutgers.org/en/publications/narcissism-at-the-crossroads-phenotypic-description-of-pathologic/

4. Greenwald, A. G., & Farnham, S. D. (2000). „Using the implicit association test to measure self-esteem and self-concept.” Journal of Personality and Social Psychology, 79(6), 1022–1038. https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/11138752/

5. Jordan, C. H., Spencer, S. J., Zanna, M. P., Hoshino-Browne, E., & Correll, J. (2003). „Secure and defensive high self-esteem.” Journal of Personality and Social Psychology, 85(5), 969–978. https://cir.nii.ac.jp/crid/1360292620122690944

6. Krizan, Z., & Herlache, A. D. (2018). „The narcissism spectrum model: A synthetic view of narcissistic personality.” Personality and Social Psychology Review, 22(1), 3–31. https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/28132598/

7. Miller, J. D., Hoffman, B. J., Gaughan, E. T., Gentile, B., Maples, J., & Campbell, W. K. (2011). „Grandiose and vulnerable narcissism: A nomological network analysis.” Journal of Personality, 79(5), 1013–1042. https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/21204843/

8. Morf, C. C., & Rhodewalt, F. (2001). „Unraveling the paradoxes of narcissism: A dynamic self-regulatory processing model.” Psychological Inquiry, 12(4), 177–196. https://www.researchgate.net/publication/228079394_Unraveling_the_Paradoxes_of_Narcissism_A_Dynamic_Self-Regulatory_Processing_Model

9. Nook, E. C., Jaroszewski, A. C., Finch, E. F., & Choi-Kain, L. W. (2022). „A cognitive-behavioral formulation of narcissistic self-esteem dysregulation.” Focus, 20(4), 378–388. https://pmc.ncbi.nlm.nih.gov/articles/PMC10187391/

10. Pincus, A. L., & Lukowitsky, M. R. (2010). „Pathological narcissism and narcissistic personality disorder.” Annual Review of Clinical Psychology, 6, 421–446. https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/20001728/

11. Ronningstam, E. (2017). „Intersect between self-esteem and emotion regulation in narcissistic personality disorder—implications for alliance building and treatment.” Borderline Personality Disorder and Emotion Dysregulation, 4, članak 3. https://link.springer.com/article/10.1186/s40479-017-0054-8

12. Ronningstam, E. (2020). „Internal processing in patients with pathological narcissism or narcissistic personality disorder: Implications for alliance building and therapeutic strategies.” Journal of Personality Disorders, 34(Suppl.), 80–103. https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/32186980/

13. Weinberg, I., & Ronningstam, E. (2022). „Narcissistic Personality Disorder: Progress in Understanding and Treatment.” Focus, 20(4), 368–377. https://pmc.ncbi.nlm.nih.gov/articles/PMC10187400/

14. Zorjan, S., & Košir, K. (2012). „Stabilnost samospoštovanja v odnosu do narcisizma in psihološkega blagostanja.” Psihološka obzorja, 21(3/4), 5–14. https://dlib.si/details/URN%3ANBN%3ASI%3ADOC-BSGUFV7B