synaptiq.art

Istraživanje za seminarski rad: Poremećaji ličnosti u adolescenciji, odrasloj i starijoj dobi: razvojni nalazi i kliničke specifičnosti

Proces izrade seminarskog rada

  1. 1. Istraživanje
  2. 2. Recenzija literature
  3. 3. Sinteza istraživanja
  4. 4. Kritička rasprava ×3
  5. 5. Nacrt rada
  6. 6. Recenzija nacrta
  7. 7. Seminarski rad

Opseg: adolescentni razvojni pokazatelji i dijagnostika prije 18. godine; stabilnost i promjena u odrasloj dobi; prezentacija, procjena i liječenje u starijoj dobi.

1. Pregled teme i središnja teza

Poremećaje ličnosti ne treba prikazivati kao nepromjenjive „doživotne etikete”, ali ni kao prolazne razvojne krize. Suvremeni nalazi podupiru razvojni model u kojem se određene osobine, obrasci samoregulacije i interpersonalnog funkcioniranja mogu prepoznati već u adolescenciji, dok se njihova izraženost, klinička dijagnoza i funkcionalne posljedice mijenjaju kroz vrijeme. Najčvršći longitudinalni dokazi odnose se na granični poremećaj ličnosti, dok je za druge poremećaje i osobito za stariju dob baza dokaza znatno slabija. ([pubmed.ncbi.nlm.nih.gov](https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/37116251/))

Ključna je razlika između stabilnosti pojedinačnih osobina i stabilnosti kategorijalne dijagnoze. Osoba može zadržati povišenu impulzivnost, negativnu afektivnost ili nepovjerenje, a s vremenom više ne ispunjavati prag određene dijagnoze. Obrnuto, povlačenje dijagnoze ne znači nužno potpuni oporavak: interpersonalna disfunkcija, niska kvaliteta života ili komorbidna depresivnost mogu ostati prisutne. (d’Huart et al., 2023; Hopwood et al., 2013). ([pubmed.ncbi.nlm.nih.gov](https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/37116251/))

2. Ključne tvrdnje i istraživačka pitanja

  • Jesu li rani adolescentni pokazatelji dovoljno specifični da opravdaju dijagnozu poremećaja ličnosti?
  • Kako se razlikuju razvojno očekivana nestabilnost identiteta i emocija od pervazivnog, trajnog i funkcionalno štetnog obrasca?
  • Je li dijagnoza stabilnija od pojedinačnih simptoma ili obrnuto?
  • Koji se simptomi u odrasloj dobi smanjuju, a koji ostaju relativno postojani?
  • Jesu li nalazi o graničnom poremećaju ličnosti primjenjivi na sve poremećaje ličnosti?
  • Kako starenje, tjelesne bolesti, kognitivne promjene, gubitci i polifarmacija mijenjaju prezentaciju i procjenu?
  • Koje su psihoterapijske intervencije doista ispitane u osoba starijih od 60 godina?

3. Adolescencija: rani znakovi i dvojbe oko dijagnosticiranja prije 18. godine

DSM-5-TR načelno dopušta dijagnozu poremećaja ličnosti prije 18. godine kada je obrazac izražen, trajan, pervazivan i nije bolje objašnjen razvojnom fazom, drugim mentalnim poremećajem, uporabom tvari ili zdravstvenim stanjem. Iznimka je antisocijalni poremećaj ličnosti, koji se prema DSM-5-TR dijagnosticira tek od 18. godine; raniji obrazac procjenjuje se kroz poremećaj ponašanja. Američka psihijatrijska udruga istodobno naglašava da se osobe mlađe od 18 godina u praksi obično ne dijagnosticiraju zbog razvojne plastičnosti ličnosti. ([msdmanuals.com](https://www.msdmanuals.com/professional/psychiatric-disorders/personality-disorders/overview-of-personality-disorders?ruleredirectid=746))

ICD-11 zauzima razvojno inkluzivniji pristup: uklonjena je opća dobna granica za poremećaj ličnosti. Dijagnoza se temelji na razini oštećenja funkcioniranja ličnosti, uz procjenu težine i dominantnih crta, a ne prvenstveno na fiksnoj kategoriji. Taj pristup omogućuje ranije prepoznavanje, ali ne ukida potrebu za procjenom razvojne primjerenosti ponašanja. Interpersonalna nestabilnost, eksperimentiranje s identitetom i emocionalna reaktivnost mogu biti dio uobičajenog adolescentnog razvoja; stoga se ICD-11 ne smije koristiti kao automatski argument za patološko označavanje svakog intenzivnog adolescentnog ponašanja. (Bach & First, 2018; WHO, 2024). ([pubmed.ncbi.nlm.nih.gov](https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/32783587/))

Empirijski nalazi ne podupiru tvrdnju da su adolescentni poremećaji ličnosti nužno nepouzdani. U kliničkim uzorcima granični poremećaj ličnosti pokazuje prihvatljivu pouzdanost i konstrukt-validnost, uključujući povezanost s funkcionalnim oštećenjem i drugim kliničkim pokazateljima. Ipak, dijagnostička stabilnost u adolescenciji niža je od stabilnosti nekih dimenzionalnih osobina. Pregled longitudinalnih studija pokazao je da su u adolescentnim uzorcima simptomi mnogih poremećaja skloni smanjenju, dok su individualne razlike među mladima djelomično očuvane. U pojedinim kliničkim studijama 47–76% mladih zadržalo je početnu dijagnozu tijekom praćenja, ali se nalazi snažno razlikuju prema uzorku, instrumentu i duljini praćenja. ([pmc.ncbi.nlm.nih.gov](https://pmc.ncbi.nlm.nih.gov/articles/PMC3749894/))

Najsigurniji dijagnostički postupak u adolescenciji uključuje ponovljene procjene, više izvora podataka, razvojnu anamnezu i procjenu funkcioniranja u različitim okruženjima. Potrebno je razlikovati trajni obrazac od posljedica depresivne ili manične epizode, traume, poremećaja uporabe tvari, ADHD-a, autizma, poremećaja ponašanja i akutne obiteljske ili socijalne krize. Dijagnoza ne bi trebala počivati samo na samoozljeđivanju, impulzivnosti ili emocionalnoj reaktivnosti, jer su ti pokazatelji nespecifični i pojavljuju se u više razvojnih i psihijatrijskih stanja. NICE preporučuje da mladi s dijagnozom ili simptomima koji upućuju na granični poremećaj ličnosti budu procijenjeni i liječeni unutar službi za djecu i adolescente, umjesto da se pomoć odgađa do punoljetnosti. ([nice.org.uk](https://www.nice.org.uk/guidance/cg78/chapter/Recommendations))

Razina dokaza: umjerena za pouzdanost i kliničku relevantnost adolescentnog graničnog poremećaja; umjerena do niska za prognozu drugih poremećaja ličnosti zbog malog broja longitudinalnih studija i heterogenih instrumenata.

4. Odrasla dob: stabilnost, promjena i remisija

Najopsežnija novija sinteza obuhvatila je 40 prospektivnih studija s ukupno 38.432 sudionika. Tijekom praćenja 56,7% sudionika zadržalo je dijagnozu bilo kojeg poremećaja ličnosti, a 45,2% dijagnozu graničnog poremećaja ličnosti. Istodobno su se prosječne razine većine kriterija smanjivale; iznimke su uključivale antisocijalne, opsesivno-kompulzivne i shizoidne kriterije. Autori zaključuju da su poremećaji ličnosti samo umjereno stabilni, uz veliku heterogenost među studijama. (d’Huart et al., 2023). ([pubmed.ncbi.nlm.nih.gov](https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/37116251/))

Ovaj rezultat treba metodološki precizno tumačiti. „Dijagnostička stabilnost” znači da osoba i u kasnijoj procjeni prelazi prag iste kategorije; ne znači da se osobine nisu promijenile. „Rang-stabilnost” označava očuvanje relativnog položaja osobe u odnosu na druge, dok „prosječna promjena” opisuje pomak cijele skupine. Poremećaji ličnosti stoga mogu istodobno biti dovoljno stabilni da predviđaju buduće teškoće i dovoljno promjenjivi da se simptomi i funkcioniranje klinički poboljšaju. (Clark, 2009; Hopwood et al., 2017). ([journals.sagepub.com](https://journals.sagepub.com/doi/10.1111/j.1467-8721.2009.01600.x))

Za granični poremećaj ličnosti longitudinalne studije odraslih često nalaze visoke stope simptomatske remisije tijekom deset godina, približno 85–93% u velikim praćenjima, ali oporavak funkcioniranja nije jednak remisiji simptoma. Osoba može prestati zadovoljavati formalne kriterije, a i dalje imati poteškoće u radu, intimnim odnosima ili regulaciji stresa. Nadalje, poboljšanje nije nužno linearno. U šestogodišnjem praćenju 216 osoba s graničnim poremećajem ličnosti simptomi su se poboljšavali neovisno o dobi, ali je u starijoj podskupini kasnije došlo do pogoršanja funkcioniranja, iako je ono na kraju praćenja bilo usporedivo ili nešto bolje nego na početku. (Zanarini et al., 2006; Shea et al., 2009). ([pmc.ncbi.nlm.nih.gov](https://pmc.ncbi.nlm.nih.gov/articles/PMC9233907/))

Važna je i terapijska implikacija: stabilnost nije dokaz neizlječivosti. U randomiziranom ispitivanju MOBY, koje je uključilo 139 mladih osoba u dobi od 15 do 25 godina s graničnim poremećajem ličnosti, sve su skupine tijekom 12 mjeseci pokazale poboljšanje psihosocijalnog funkcioniranja. Specijalizirani model rane službe poboljšao je zadržavanje u liječenju i dovršavanje tretmana, ali specijalizirana psihoterapija nije bila superiorna u brzini promjene primarnog ishoda. Nalaz podupire važnost dostupne, nestigmatizirajuće, mladima prilagođene skrbi, kliničkog vođenja slučaja i liječenja komorbiditeta. (Chanen et al., 2022). ([jamanetwork.com](https://jamanetwork.com/journals/jamapsychiatry/fullarticle/2787195))

Razina dokaza: visoka za zaključak da dijagnoze i simptomi nisu potpuno stabilni; umjerena za zaključak da se neki obrasci mijenjaju spontano ili uz liječenje; niža za generalizaciju nalaza graničnog poremećaja na paranoidni, shizoidni, narcistički ili opsesivno-kompulzivni poremećaj ličnosti.

5. Starija dob i gerontopsihijatrijske specifičnosti

Podaci o poremećajima ličnosti u starijoj dobi dugo su bili oskudni jer su starije osobe često isključivane iz kliničkih ispitivanja. Pregled literature navodi procjene prevalencije od 10,6 do 14,5% u zajednici i do 57,8% među korisnicima domova za starije, ali raspon ovisi o uzorku, dijagnostičkom instrumentu i definiciji poremećaja. U američkom nacionalnom epidemiološkom istraživanju najmanje jedan poremećaj ličnosti imalo je 8,07% osoba u dobi od 65 i više godina; najčešći je bio opsesivno-kompulzivni poremećaj ličnosti. ([pubmed.ncbi.nlm.nih.gov](https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/32025914/))

U starijoj dobi procjena je otežana preklapanjem s depresijom, anksioznošću, neurokognitivnim poremećajima, posljedicama moždanih bolesti, tjelesnim bolestima i učincima lijekova. Kliničar mora utvrditi je li riječ o dugotrajnom obrascu koji je postojao i ranije ili o novoj promjeni osobnosti. Nagla promjena ponašanja, gubitak socijalnih kočnica, sumnjičavost ili rigidnost ne smiju se automatski pripisati poremećaju ličnosti; potrebno je razmotriti delirij, depresiju, neurokognitivni poremećaj, cerebrovaskularne promjene i druge medicinske uzroke. U procjeni su korisni podaci obitelji, raniji medicinski zapisi i funkcionalna anamneza, a ne samo aktualni samoprocjenski upitnik. (Penders et al., 2020; Brudey, 2021). ([pubmed.ncbi.nlm.nih.gov](https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/32025914/))

Posebna je dilema takozvani kasno nastali poremećaj ličnosti. DSM-koncept tradicionalno pretpostavlja početak u adolescenciji ili ranoj odrasloj dobi, pa se novi poremećaj u kasnoj dobi teško uklapa u postojeću klasifikaciju. Delphi-studija stručnjaka podržala je mogućnost kliničkog koncepta kasnog nastanka, ali samo uz dokaz pervazivnog oštećenja, patnje ili funkcionalnog pada, te isključenje drugog mentalnog poremećaja, tvari i medicinskog uzroka. To je stručni konsenzus, a ne potvrđena zasebna dijagnostička kategorija. (Rosowsky et al., 2019). ([pubmed.ncbi.nlm.nih.gov](https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/30786949/))

Dokazi o liječenju u starijoj dobi brzo se poboljšavaju, ali još nisu usporedivi s dokazima za mlađe odrasle. U multicentričnom randomiziranom ispitivanju osobe starije od 60 godina s punim ili subkliničkim poremećajem iz klastera B ili C nasumično su primale grupnu shematsku terapiju obogaćenu psihomotoričkom terapijom ili uobičajenu skrb. Ispitivanje je pokazalo prednost intervencije u odnosu na uobičajenu skrb, ali otvoreni dizajn i specifičan uzorak ograničavaju generalizaciju. Ranija studija izvedivosti na 19 osoba u dobi od 60 do 70 godina našla je srednje do velike pre-post učinke, no bez kontrolne skupine takvi rezultati ne dokazuju specifičnu učinkovitost terapije. (Veenstra-Spruit et al., 2024; van Dijk et al., 2025). ([sciencedirect.com](https://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S2666756824000011))

U praksi liječenje treba prilagoditi kognitivnom statusu, tjelesnom opterećenju, senzornim teškoćama, motivaciji, podršci obitelji i ciljevima pacijenta. Psihoterapija nije isključena zbog kronološke dobi, ali intenzitet, trajanje i način rada mogu zahtijevati prilagodbu. Farmakoterapija se ne bi trebala koristiti kao liječenje „poremećaja ličnosti” u cjelini, nego ciljano za komorbidne poremećaje ili pojedinačne simptome, uz poseban oprez zbog polifarmacije i nuspojava. ([pubmed.ncbi.nlm.nih.gov](https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/32025914/))

6. Mehanizmi i epistemološke ograde

Najprimjereniji teorijski okvir jest razvojno-psihopatološki: temperament, nasljedna vulnerabilnost, regulacija emocija, obiteljski odnosi, trauma, vršnjačka iskustva i kasniji životni stresori mogu se međusobno pojačavati. Međutim, većina takvih nalaza dolazi iz korelacijskih ili longitudinalno-asocijacijskih istraživanja. Trauma nije nužan ni dovoljan uzrok poremećaja ličnosti, a povezanost ranog nepovoljnog iskustva s kasnijim simptomima može uključivati recipročan utjecaj, selekciju okruženja i komorbiditet. Ne treba pretvarati razvojni model u jednostavnu priču „uzrokovala ga je trauma”. ([pubmed.ncbi.nlm.nih.gov](https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/27518904/))

Neurobiološki nalazi mogu poduprijeti hipoteze o emocionalnoj reaktivnosti, izvršnim funkcijama i socijalnoj kogniciji, ali ne predstavljaju klinički dijagnostički test. Za sada je opravdano govoriti o biopsihosocijalnim putanjama rizika, a ne o jedinstvenom biološkom mehanizmu pojedinog poremećaja ličnosti.

7. Metodološka ograničenja i otvorena pitanja

  • Studije koriste različite klasifikacije, intervjue i pragove, pa su izravne usporedbe otežane.
  • Klinički uzorci prekomjerno uključuju osobe s graničnim poremećajem ličnosti, samoozljeđivanjem i komorbiditetima.
  • Starije osobe često su isključene iz ispitivanja, zbog čega je baza dokaza za gerontopsihijatriju mala.
  • Remisija dijagnoze često se mjeri bez dovoljno podataka o socijalnom i radnom funkcioniranju.
  • Potrebna su istraživanja koja prate istu osobu od adolescencije do starije dobi, uz dimenzionalne mjere i funkcionalne ishode.
  • Treba razviti i validirati dobno osjetljive instrumente za procjenu poremećaja ličnosti u starijih osoba.
  • Nije dovoljno jasno razlikovati istinsku promjenu osobina od promjene ponašajnog izraza zbog umirovljenja, izolacije, bolesti, gubitaka ili smanjenja socijalnih zahtjeva.

8. Preporučena struktura budućeg rada

  1. Uvod: poremećaj ličnosti kao razvojni i životni fenomen.
  2. Adolescencija: rani znakovi, normativni razvoj i dijagnostičke dvojbe.
  3. DSM-5-TR i ICD-11: dobne granice, kategorijalni i dimenzionalni modeli.
  4. Odrasla dob: stabilnost dijagnoze, promjena simptoma i funkcionalni oporavak.
  5. Starija dob: prezentacija, diferencijalna dijagnostika i komorbiditeti.
  6. Liječenje kroz životni ciklus: rana intervencija, psihoterapija i prilagodba gerontopsihijatriji.
  7. Ograničenja dokaza i zaključak: kontinuitet uz promjenjivost, bez determinizma.

9. Zaključni znanstveni sud

Najbolje potvrđena formulacija jest da poremećaji ličnosti pokazuju razvojni kontinuitet, ali ne i nepromjenjivost. Adolescencija može biti razdoblje u kojem se klinički važni obrasci već mogu pouzdano prepoznati, no dijagnoza mora biti razvojno oprezna i longitudinalno provjeravana. U odrasloj dobi simptomi i kategorijalne dijagnoze često slabe, dok se određene osobine i funkcionalni problemi zadržavaju. U starijoj dobi poremećaji ličnosti ostaju klinički relevantni, ali ih je potrebno procjenjivati zajedno s kognitivnim, tjelesnim i socijalnim promjenama. Liječenje je moguće u svim životnim razdobljima, premda je za stariju dob još uvijek potrebna znatno čvršća istraživačka baza.

10. Korišteni izvori i tragovi provjere

  • American Psychiatric Association. (2022). DSM-5-TR. Trag provjere: službene stranice APA o DSM-5-TR i antisocijalnom poremećaju ličnosti. ([psychiatry.org](https://www.psychiatry.org/news-room/apa-blogs/antisocial-personality-disorder-often-overlooked))
  • World Health Organization. (2024). Clinical descriptions and diagnostic requirements for ICD-11 mental, behavioural and neurodevelopmental disorders. ISBN 9789240077263. Trag provjere: službena publikacija WHO. ([who.int](https://www.who.int/publications/i/item/9789240077263/))
  • National Institute for Health and Care Excellence. (2009). Borderline personality disorder: Recognition and management, CG78. Trag provjere: službene preporuke NICE za mlade ispod 18 godina. ([nice.org.uk](https://www.nice.org.uk/guidance/cg78/chapter/Recommendations))
  • d’Huart, D., Seker, S., Bürgin, D., Birkhölzer, M., Boonmann, C., Schmid, M., & Schmeck, K. (2023). The stability of personality disorders and personality disorder criteria: A systematic review and meta-analysis. Clinical Psychology Review, 102, 102284. DOI: 10.1016/j.cpr.2023.102284. Trag provjere: PubMed zapis i sažetak. ([pubmed.ncbi.nlm.nih.gov](https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/37116251/))
  • d’Huart, D., Seker, S., Bürgin, D., Birkhölzer, M., Boonmann, C., Schmid, M., Schmeck, K., & Bach, B. (2023). Key insights from studies on the stability of personality disorders in different age groups. Frontiers in Psychiatry, 14, 1109336. DOI: 10.3389/fpsyt.2023.1109336. Trag provjere: puni zapis i longitudinalne tablice studija. ([frontiersin.org](https://www.frontiersin.org/journals/psychiatry/articles/10.3389/fpsyt.2023.1109336/full))
  • Chanen, A. M., Betts, J. K., Jackson, H., et al. (2022). Effect of 3 forms of early intervention for young people with borderline personality disorder: The MOBY randomized clinical trial. JAMA Psychiatry, 79(2), 109–119. DOI: 10.1001/jamapsychiatry.2021.3637. ([jamanetwork.com](https://jamanetwork.com/journals/jamapsychiatry/fullarticle/2787195))
  • Penders, K. A. P., Peeters, I. G. P., Metsemakers, J. F. M., & van Alphen, S. P. J. (2020). Personality disorders in older adults: A review of epidemiology, assessment, and treatment. Current Psychiatry Reports, 22(3), 14. DOI: 10.1007/s11920-020-1133-x. ([pubmed.ncbi.nlm.nih.gov](https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/32025914/))
  • Brudey, C. (2021). Personality disorders in older age. FOCUS, 19(3), 303–307. DOI: 10.1176/appi.focus.20210007. ([pmc.ncbi.nlm.nih.gov](https://pmc.ncbi.nlm.nih.gov/articles/PMC8475927/))
  • Rosowsky, E., Lodish, E., Ellison, J. M., & van Alphen, S. P. J. (2019). A Delphi study of late-onset personality disorders. International Psychogeriatrics, 31(7), 1007–1013. DOI: 10.1017/S1041610218001473. ([pubmed.ncbi.nlm.nih.gov](https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/30786949/))
  • Shea, M. T., et al. (2009). Improvement in borderline personality disorder in relationship to age. Acta Psychiatrica Scandinavica, 119(4), 307–319. DOI: 10.1111/j.1600-0447.2008.01274.x. Trag provjere: PubMed zapis, sažetak i DOI. ([pubmed.ncbi.nlm.nih.gov](https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/18851719/))
  • Veenstra-Spruit, M. S., et al. (2024). Group schema therapy combined with psychomotor therapy for older adults with a personality disorder: An open-label, multicentre, randomised controlled trial. The Lancet Healthy Longevity, 5(4), e245–e254. DOI: 10.1016/S2666-7568(24)00001-1. ([sciencedirect.com](https://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S2666756824000011))
  • van Dijk, S. D. M., Bouman, R., Folmer, E. H., van Alphen, S. P. J., van den Brink, R. H. S., & Oude Voshaar, R. C. (2025). A feasibility study of group schema therapy with psychomotor therapy for older adults with a cluster B or C personality disorder. Clinical Gerontologist, 48(4), 772–778. DOI: 10.1080/07317115.2022.2099330. ([pubmed.ncbi.nlm.nih.gov](https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/35848226/))
Natrag na finalni rad