synaptiq.art

Poremećaji ličnosti u adolescenciji, odrasloj i starijoj dobi: razvojni nalazi i kliničke specifičnosti

13 izvora 1.644 riječi 7 str. PDF

Poremećaji ličnosti pokazuju razvojni kontinuitet, ali i promjenjivost simptoma, dijagnoza i funkcioniranja. Tekst uspoređuje nalaze iz adolescencije, odrasle i starije dobi, uz naglasak na razliku između dijagnostičke stabilnosti, simptoma, osobina i funkcionalnog oporavka. Posebna se pozornost posvećuje graničnom poremećaju ličnosti, izazovima procjene u starijoj dobi, mogućnostima liječenja te ograničenjima postojećih longitudinalnih i terapijskih istraživanja.

Poremećaji ličnosti u adolescenciji, odrasloj i starijoj dobi: razvojni nalazi i kliničke specifičnosti

Proces izrade seminarskog rada

  1. 1. Istraživanje
  2. 2. Recenzija literature
  3. 3. Sinteza istraživanja
  4. 4. Kritička rasprava ×3
  5. 5. Nacrt rada
  6. 6. Recenzija nacrta
  7. 7. Seminarski rad

Uvod

Poremećaji ličnosti pokazuju razvojni kontinuitet, ali i promjenjivost simptoma, dijagnoza i funkcioniranja. Ti se nalazi ne mogu jednako prenijeti na sve poremećaje ličnosti, sve dobne skupine i sve ishode. Longitudinalni dokazi osobito su razvijeni za granični poremećaj ličnosti, dok je baza dokaza za stariju dob ograničenija (d’Huart et al., 2023).

U životnom ciklusu zato treba razlikovati nekoliko razina promjene. Dijagnostička stabilnost označava zadržavanje iste kategorijalne dijagnoze u kasnijoj procjeni. Rang-stabilnost odnosi se na očuvanje relativnog položaja osobe u odnosu na druge, dok prosječna promjena opisuje pomak cijele skupine. Promjena simptoma ili dijagnostičkog statusa ne znači nužno potpun oporavak osobina, interpersonalnog funkcioniranja ili kvalitete života.

Ovaj tekst sintetizira istraživanja različitih dobnih skupina. Ne temelji se na jednom longitudinalnom praćenju osoba od adolescencije do starije dobi.

Adolescencija i dijagnostika prije punoljetnosti

DSM-5-TR načelno dopušta dijagnozu poremećaja ličnosti prije punoljetnosti kada je obrazac izražen, trajan i pervazivan te kada nije bolje objašnjen razvojnom fazom, drugim mentalnim poremećajem, uporabom tvari ili zdravstvenim stanjem. Iznimka je antisocijalni poremećaj ličnosti, koji se prema prikazanom izvoru dijagnosticira tek od punoljetnosti; raniji obrazac procjenjuje se kroz poremećaj ponašanja (Zimmerman, Mark, 2023).

ICD-11 uklanja opću dobnu granicu za poremećaj ličnosti i naglasak stavlja na razinu oštećenja funkcioniranja ličnosti, težinu i dominantne crte. Taj pristup omogućuje ranije prepoznavanje teškoća, ali ne uklanja potrebu za procjenom razvojne primjerenosti ponašanja (Bach & First, 2018; World Health Organization, 2024).

U adolescenciji se osobito mora razlikovati klinički važan i trajan obrazac od prolazne razvojne nestabilnosti. Interpersonalna nestabilnost, promjene identiteta i emocionalna reaktivnost ne mogu se sami po sebi tumačiti kao dokaz poremećaja ličnosti. U kliničkim adolescentnim uzorcima granični poremećaj ličnosti pokazuje prihvatljivu pouzdanost i konstrukt-validnost, uključujući povezanost s funkcionalnim oštećenjem i drugim kliničkim pokazateljima. To, međutim, nije isto što i dugoročna stabilnost dijagnoze. Studije adolescenata daju heterogene procjene dijagnostičke stabilnosti, a simptomi se u mnogim uzorcima tijekom praćenja smanjuju, dok se individualne razlike među mladima djelomično očuvaju.

Samoozljeđivanje i impulzivnost sami po sebi nisu dovoljni za dijagnozu jer imaju ograničenu specifičnost. Procjena treba obuhvatiti razvojnu anamnezu, funkcioniranje, komorbiditete i podatke više izvora. Potrebno je razmotriti i druga objašnjenja, uključujući depresivne ili manične epizode, traumu, poremećaj uporabe tvari, ADHD, autizam, poremećaj ponašanja te akutnu obiteljsku ili socijalnu krizu. NICE preporučuje da mladi sa simptomima koji upućuju na granični poremećaj ličnosti budu procijenjeni i liječeni unutar službi za djecu i adolescente, umjesto da se pomoć odgađa do punoljetnosti (National Institute for Health and Care Excellence, 2009).

Ovaj dio dokaza najizravnije se odnosi na granični poremećaj ličnosti i kliničke uzorke. Ne opravdava opću tvrdnju o jednakoj pouzdanosti procjene svih poremećaja ličnosti u adolescenciji.

Odrasla dob: stabilnost, promjena i remisija

Najopsežnija novija sinteza obuhvatila je 40 prospektivnih studija s ukupno 38.432 sudionika. Tijekom praćenja 56,7% sudionika zadržalo je dijagnozu bilo kojeg poremećaja ličnosti, a 45,2% dijagnozu graničnog poremećaja ličnosti. Istodobno su se prosječne razine većine kriterija smanjivale. Iznimke su uključivale antisocijalne, opsesivno-kompulzivne i shizoidne kriterije. Autori zaključuju da su poremećaji ličnosti umjereno stabilni, uz veliku heterogenost među studijama (d’Huart et al., 2023).

Te se brojke odnose na agregirane procjene prospektivnih studija, a ne na individualnu životnu prognozu. Također, one ne znače da se osobine i funkcioniranje mijenjaju istom brzinom kao kategorijalna dijagnoza. Osoba može prestati zadovoljavati kriterije određene kategorije, a ipak imati interpersonalne teškoće, probleme u regulaciji stresa ili druge funkcionalne posljedice.

U šestogodišnjem praćenju 216 osoba s graničnim poremećajem ličnosti simptomi su se poboljšavali neovisno o dobi. U starijoj podskupini kasnije je zabilježeno pogoršanje funkcioniranja, iako je ono na kraju praćenja bilo usporedivo ili nešto bolje nego na početku (Shea et al., 2009).

Ovi nalazi pokazuju zašto stabilnost nije isto što i nepromjenjivost. Dijagnoza, simptomi, osobine i funkcioniranje predstavljaju različite ishode. Njihove razvojne putanje ne treba spajati u jedan jedinstveni pokazatelj.

Važnost rane i dostupne skrbi prikazana je u randomiziranom ispitivanju MOBY, koje je uključilo 139 mladih osoba u dobi od 15 do 25 godina s graničnim poremećajem ličnosti. Sve su skupine tijekom 12 mjeseci pokazale poboljšanje psihosocijalnog funkcioniranja. Specijalizirani model rane službe poboljšao je zadržavanje u liječenju i dovršavanje tretmana, ali specijalizirana psihoterapija nije bila superiorna u brzini promjene primarnog ishoda (Chanen et al., 2022). Nalaz se odnosi na određenu dobnu i dijagnostičku skupinu te se ne može proširiti na sve poremećaje ličnosti.

Starija dob i gerontopsihijatrijske specifičnosti

Podaci o poremećajima ličnosti u starijoj dobi dugo su bili oskudni. Pregled literature navodi procjene prevalencije od 10,6 do 14,5% u zajednici i do 57,8% među korisnicima domova za starije. Raspon ovisi o uzorku, dijagnostičkom instrumentu i definiciji poremećaja. U američkom nacionalnom epidemiološkom istraživanju najmanje jedan poremećaj ličnosti imalo je 8,07% osoba u dobi od 65 i više godina; najčešći je bio opsesivno-kompulzivni poremećaj ličnosti (Grant et al., 2013).

Prevalencija sama po sebi ne dokazuje kliničku relevantnost ni jednaku valjanost mjerenja u različitim dobnim skupinama. Procjena u starijoj dobi otežana je preklapanjem s depresijom, anksioznošću, neurokognitivnim poremećajima, posljedicama moždanih bolesti, tjelesnim bolestima i učincima lijekova. Nagla promjena ponašanja u starijoj dobi zahtijeva diferencijalnu procjenu neurokognitivnih, medicinskih, psihijatrijskih i supstancijskih uzroka. U procjeni su korisni podaci obitelji, raniji medicinski zapisi i funkcionalna anamneza, a ne samo aktualni samoprocjenski upitnik (Penders et al., 2020; Brudey, 2021).

Kasni nastanak poremećaja ličnosti ostaje područje stručne rasprave. Delphi-panel postigao je konsenzus da se poremećaj ličnosti može prvi put klinički prepoznati u starijoj dobi, ali nije postigao konsenzus o svim tradicionalnim kriterijima. Taj konsenzus nije potvrda zasebne dijagnostičke kategorije (Rosowsky et al., 2019).

Dokazi o liječenju u starijoj dobi uži su nego za mlađe odrasle. U multicentričnom randomiziranom ispitivanju osobe starije od 60 godina s punim ili subkliničkim poremećajem iz klastera B ili C primale su grupnu shematsku terapiju obogaćenu psihomotoričkom terapijom ili uobičajenu skrb. Ispitivanje je uspoređivalo intervenciju i uobičajenu skrb, ali otvoreni dizajn i specifičan uzorak ograničavaju generalizaciju (Veenstra-Spruit et al., 2024). Studija izvedivosti na 19 osoba izvijestila je o srednjim do velikim pre-post učincima; zbog nekontroliranog dizajna potrebna su veća kontrolirana istraživanja (van Dijk et al., 2025).

Dostupni podaci pokazuju da psihoterapija u starijoj dobi može biti izvediva i korisna, uz dobno primjerene prilagodbe. Liječenje treba prilagoditi kognitivnom, tjelesnom i funkcionalnom stanju starije osobe. Lijekove treba razmatrati ciljano za pojedinačne simptome i komorbidne poremećaje, uz oprez zbog polifarmacije (Penders et al., 2020).

Razvojni mehanizmi i ograničenja dokaza

Razvojni modeli uključuju nasljedne, neurobiološke i okolišne čimbenike koji se mogu međusobno povezivati. Dostupni dokazi uglavnom ne omogućuju snažne uzročne zaključke o razvojnim putanjama. Povezanost traume i kasnijih simptoma ne treba tumačiti kao dokaz jednostavnog jednosmjernog uzroka.

Neurobiološki nalazi zasad služe kao korelati i hipoteze, a ne kao potvrđeni dijagnostički kriteriji. Dostupni pregledni nalazi ne potvrđuju jedinstveni biološki mehanizam pojedinog poremećaja ličnosti. Zbog toga razvojni i neurobiološki modeli ne mogu zamijeniti kliničku procjenu.

Usporedbe među studijama otežavaju različite klasifikacije, intervjui i pragovi. Klinički uzorci često su usmjereni na granični poremećaj ličnosti, samoozljeđivanje i komorbiditete, dok su starije osobe često slabije zastupljene. Potrebna su istraživanja koja prate iste osobe kroz više razvojnih razdoblja, uz dimenzionalne mjere i funkcionalne ishode. Također je potrebno razlikovati promjenu procijenjenih osobina od promjene ponašajnog izraza u različitim životnim kontekstima.

Zaključak

Poremećaji ličnosti pokazuju kontinuitet uz mjerljivu promjenu simptoma, dijagnoza i funkcioniranja, pri čemu se nalazi razlikuju prema poremećaju, dobi i ishodu. Nalaze o kliničkoj procjeni u adolescenciji, najizravnije vezane uz granični poremećaj ličnosti i kliničke uzorke, treba tumačiti uz razvojni oprez. U odrasloj dobi dijagnostička remisija ne mora značiti potpuni funkcionalni oporavak. U starijoj dobi procjena i liječenje zahtijevaju prilagodbu kognitivnim, tjelesnim i funkcionalnim okolnostima (Penders et al., 2020).

Ovdje je riječ o sintezi istraživanja različitih dobnih skupina, a ne o jednom praćenju cijelog životnog vijeka. Baza terapijskih dokaza osobito je ograničena u starijoj dobi, a nalazi iz istraživanja graničnog poremećaja ličnosti ne mogu se automatski prenijeti na sve druge poremećaje ličnosti (d’Huart et al., 2023; Penders et al., 2020; Chanen et al., 2022).

Literatura

Povratna informacija

Ocijeni ovaj rad

Je li rad bio jasan, koristan i dobro potkrijepljen izvorima?

Ocjenjivanje uskoro

Nastavi istraživati