Arhitektura selektivnog emocionalnog deficita u psihopatiji

Uvod

Psihopatiju nije primjereno opisivati kao jedinstveni ili globalni gubitak emocionalnog funkcioniranja. Dostupni nalazi upućuju na heterogen obrazac u kojem su neki afektivni i interpersonalni procesi oslabljeni više od drugih, dok pojedini oblici kognitivne obrade mogu biti relativno manje pogođeni. Takvo razlikovanje važno je jer emocionalno prepoznavanje, afektivno dijeljenje tuđeg stanja, moralno prosuđivanje i stvarno moralno ponašanje nisu isti konstrukti (Blair, 1995, 2005; Campos i sur., 2022). Njihovo se razdvajanje ne odnosi samo na terminološku preciznost. Svaki od tih pojmova obuhvaća drukčiji aspekt obrade emocionalne ili socijalne informacije, pa se nalaz o jednoj razini ne može automatski proširiti na druge razine.

Primjerice, teškoća u prepoznavanju određenog emocionalnog izraza ne mora biti jednaka teškoći u doživljavanju vlastite emocije. Slično tome, sposobnost zaključivanja o tome što druga osoba misli ne predstavlja isto što i emocionalno dijeljenje njezina stanja. Moralna prosudba dodatno uvodi razinu procjene pravila, dopuštenosti ili pogrešnosti postupka, dok moralno ponašanje uključuje stvarni izbor u konkretnom okolnostima. Ako se te razine spoje u jedan opći opis, pojedinačni laboratorijski nalaz može se pogrešno prikazati kao dokaz opće emocionalne odsutnosti ili opće moralne neosjetljivosti.

U ovom se radu selektivni emocionalni deficit razmatra kroz nekoliko povezanih, ali odvojenih područja: reaktivnost straha, afektivnu i kognitivnu empatiju, neuroznanstvene nalaze te moralno prosuđivanje. Središnja je teza da se psihopatija može povezati sa smanjenom afektivnom osjetljivošću, ali da taj nalaz ne opravdava zaključak o potpunoj emocionalnoj odsutnosti. Posebno treba razlikovati slabiju emocionalnu rezonanciju od sposobnosti razumijevanja tuđeg stanja te moralnu prosudbu od ponašanja.

Takav pristup zahtijeva oprez u povezivanju rezultata različitih istraživačkih paradigmi. Nalaz dobiven u zadatku koji mjeri fiziološku reakciju na prijetnju ne govori nužno isto što i nalaz dobiven u zadatku prepoznavanja tuđeg izraza straha. Jednako tako, neuralna aktivacija tijekom zamišljanja tuđe boli ne može se bez dodatnog obrazloženja izjednačiti s općom empatijom. Razlike među nalazima stoga nisu nužno znak međusobne nespojivosti, nego mogu odražavati to da se istraživanja usmjeravaju na različite procese, koriste različite mjere i postavljaju različite zahtjeve pred sudionike.

U središtu analize zato nije pitanje postoji li ili ne postoji emocija u psihopatiji u općem smislu. Preciznije je pitati koji se dio emocionalne obrade ispituje, na koji se način ispituje i u kojem se opsegu dobiveni nalaz može primijeniti. U jednoj paradigmi može se pojaviti oslabljena reaktivnost na averzivni znak, dok u drugoj može biti relativno očuvano razumijevanje emocionalnog sadržaja. Takva kombinacija nije proturječna ako se emocionalno funkcioniranje promatra kao skup međusobno povezanih, ali neidentičnih procesa.

Ograničenje opsega zaključaka osobito je važno pri tumačenju skupnih razlika. Prosječna razlika između skupina ne opisuje nužno svaku pojedinu osobu, a rezultat jedne mjere ne predstavlja automatski rezultat druge mjere. To znači da se psihopatija u ovom radu opisuje kao obrazac povezanosti između određenih obilježja i određenih nalaza, a ne kao jedinstveni mehanizam koji bi na isti način određivao sve emocionalne, socijalne i moralne odgovore.

Reaktivnost straha i averzivni podražaji

Jedno od klasičnih područja istraživanja psihopatije jest reakcija na prijetnju i averzivne podražaje. Psihofiziološki radovi opisivali su smanjenu modulaciju refleksa trzaja pri izlaganju averzivnim podražajima te oslabljenu reaktivnost na znakove prijetnje (Patrick i sur., 1993; Patrick, 1994). U tim se istraživanjima ne radi o jednostavnoj odsutnosti straha, nego o slabijoj ili drukčije organiziranoj reaktivnosti u određenim eksperimentalnim uvjetima. Već sama priroda takvog nalaza upućuje na potrebu da se razlikuju reakcija koja se može registrirati fiziološkim postupkom, subjektivni doživljaj i ponašajni odgovor.

Refleks trzaja u tom je kontekstu pokazatelj reakcije na određeni podražaj, a ne izravna mjera cjelokupnog emocionalnog života. Ako je modulacija refleksa smanjena u određenoj paradigmi, iz toga se može zaključivati o načinu na koji se odgovor mijenja pod utjecajem averzivnog sadržaja. Ne može se bez dodatnog nalaza zaključiti da su svi oblici straha jednako oslabljeni ili da osoba ne može doživjeti nijedan oblik straha. Zbog toga je formulacija o smanjenoj reaktivnosti na određene prijeteće i averzivne signale primjerenija od općeg opisa potpune emocionalne odsutnosti.

Takav je oprez važan jer reaktivnost straha može obuhvaćati različite procese: fiziološku osjetljivost, emocionalni odgovor, učenje povezanosti podražaja s averzivnim ishodom i ponašajnu reakciju. Sustavni pregled refleksa trzaja pokazuje da se taj pokazatelj koristi kao indikator psihopatskih obilježja kroz različite razvojne faze, ali istodobno podupire potrebu za oprezom pri generalizaciji pojedinačnih paradigmi na cjelokupno emocionalno funkcioniranje (Oskarsson i sur., 2021). Razvojna širina tog pregleda dodatno pokazuje zašto se pojedinačni rezultat ne bi trebao promatrati izvan konteksta mjere i dobi u kojoj je dobiven.

Povezanost između refleksa trzaja i psihopatskih obilježja stoga treba razumjeti kao odnos između određenog pokazatelja i određenog skupa karakteristika. Ne proizlazi da je svaki emocionalni odgovor organiziran prema istom obrascu. Također ne proizlazi da je isti rezultat jednak u svim situacijama u kojima se pojavljuje prijeteći sadržaj. U jednoj situaciji važan može biti fiziološki odgovor, u drugoj prepoznavanje znaka, a u trećoj povezivanje znaka s mogućim ishodom. Te razine mogu biti povezane, ali ih nije opravdano tretirati kao jednu varijablu.

Nalazi o prepoznavanju straha dodatno pokazuju da problem ne mora biti ograničen na subjektivni osjećaj straha. U nekim su istraživanjima opisane teškoće u prepoznavanju vokalnog afekta i smanjena osjetljivost na tuđe izraze straha (Kelly i sur., 2002; Blair i sur., 2004). To otvara pitanje odnosi li se deficit na samu reaktivnost, na opažanje emocionalnih znakova ili na povezivanje tih znakova s motivacijskim i ponašajnim odgovorom. Stoga je primjerenije govoriti o smanjenoj reaktivnosti na određene prijeteće i averzivne signale nego o općoj nesposobnosti doživljavanja straha.

Razlika između reaktivnosti i prepoznavanja osobito je važna kada se razmatra tuđi izraz straha. Osoba može imati teškoću u registriranju ili tumačenju određenog znaka, a da se iz toga ne može izvesti neposredan zaključak o svim vlastitim emocionalnim iskustvima. Obrnuto, slabija reakcija na znak prijetnje ne mora značiti da je prepoznavanje tog znaka potpuno izgubljeno. Nalazi o vokalnom afektu i izrazima lica zato proširuju područje pitanja, ali ne daju osnovu za spajanje svih oblika emocionalne obrade u jednu kategoriju.

U tom smislu, područje straha najbolje se opisuje kroz niz specifičnih rezultata: smanjenu modulaciju refleksa trzaja u određenim uvjetima, oslabljenu reaktivnost na znakove prijetnje te teškoće u nekim oblicima prepoznavanja tuđeg straha. Ti nalazi mogu biti povezani, ali njihova međusobna veza nije jednaka tvrdnji da je emocionalno funkcioniranje u cjelini oslabljeno. Zaključak mora ostati na razini koju podržava pojedinačna paradigma.

Afektivna i kognitivna empatija

Empatija je višedimenzionalan konstrukt. Afektivna empatija uključuje emocionalno dijeljenje ili rezoniranje s tuđim stanjem, dok kognitivna empatija uključuje zaključivanje o tuđim mislima, osjećajima ili perspektivi. Afektivna rezonancija nije isto što i empatička briga: osoba može registrirati tuđu nevolju, a da na nju ne odgovori zabrinutošću za dobrobit druge osobe. Slično tome, sposobnost prepoznavanja emocionalnog izraza nije dovoljna za zaključak o očuvanom suosjećanju (Decety i sur., 2015; Lockwood i sur., 2013).

Ove razlike određuju i način na koji se nalazi mogu tumačiti. Ako istraživanje ispituje koliko dobro sudionik zaključuje o tuđoj perspektivi, ono prvenstveno daje podatak o kognitivnoj obradi socijalne informacije. Ako se ispituje emocionalna reakcija na tuđu bol, u središtu je drukčiji aspekt odgovora. Nije dovoljno da su oba zadatka opisana riječju „empatija” kako bi njihovi rezultati predstavljali istu sposobnost. Različiti oblici mjerenja mogu zato proizvesti različite obrasce povezanosti s psihopatskim obilježjima.

Metaanalitička sinteza upućuje na jaču povezanost psihopatije s afektivnom nego s kognitivnom empatijom, pri čemu veličina povezanosti ovisi o dimenziji psihopatije, uzorku i mjernom postupku (Campos i sur., 2022). Ovaj nalaz ne znači da je kognitivna empatija općenito očuvana. Precizniji je zaključak da kognitivno razumijevanje tuđih stanja u nekim mjerama i zadacima može biti relativno manje pogođeno od afektivnog dijela empatije.

Izraz „relativno manje pogođeno” pritom ne znači „neoštećeno u svim okolnostima”. On samo određuje odnos između dviju razina unutar nalaza koji uspoređuje afektivnu i kognitivnu empatiju. Ako se u jednoj sintezi pronađe jača povezanost s afektivnom empatijom, to ne rješava sva pitanja o kognitivnom razumijevanju. Rezultat ovisi o tome koje su dimenzije psihopatije uključene, kakav je uzorak i kojim je postupkom empatija procijenjena. Zato se ne može jednostavno prijeći od relativne razlike u veličini povezanosti do općeg zaključka o jednoj potpuno očuvanoj i jednoj potpuno izgubljenoj sposobnosti.

Različite studije pritom koriste različite operacionalizacije. Afektivna empatija može se procjenjivati samoprocjenom, fiziološkom reakcijom na tuđu bol, elektroencefalografskim pokazateljima ili funkcionalnom magnetskom rezonancijom (Domes i sur., 2013; Pfabigan i sur., 2015; Decety i sur., 2015). Te mjere ne predstavljaju istu varijablu. Samoprocjena suosjećanja, fiziološka reakcija i neuralna aktivacija mogu se razlikovati, pa neslaganje među studijama ne mora nužno značiti da je jedna skupina nalaza pogrešna.

Samoprocjena prvenstveno donosi podatak o načinu na koji sudionik opisuje vlastita iskustva ili sklonosti. Fiziološka mjera donosi drukčiju vrstu podatka, jer se odnosi na registrirani tjelesni odgovor u određenom uvjetu. Neuralna mjera opet zahvaća aktivaciju ili obradu povezanu sa zadatkom. Nijedna od tih razina sama po sebi ne iscrpljuje značenje afektivne empatije. Kada se njihovi rezultati razlikuju, potrebno je prvo provjeriti odnose li se na isti aspekt empatije prije nego što se razlika protumači kao proturječnost.

Eksperimentalna istraživanja dodatno pokazuju da prepoznavanje emocija, kognitivno zauzimanje perspektive i afektivno zauzimanje perspektive treba razmatrati odvojeno. U istraživanju koje je koristilo paradigmu zamišljanja tuđe boli opisan je atipičan neuralni odgovor kod sudionika s izraženijim psihopatskim obilježjima, ali taj se nalaz ne može proširiti na sve emocije ni na sve oblike afektivnog zauzimanja perspektive (Decety i sur., 2013). Zato relativno manje pogođeno kognitivno razumijevanje ne treba tumačiti kao dokaz očuvanog suosjećanja ili očuvane motivacije za pomoć.

Ograničenje nalaza o zamišljanju tuđe boli proizlazi iz samog zadatka koji je korišten. On govori o odgovoru u situaciji zamišljanja određene vrste tuđeg iskustva. Ne govori jednako o prepoznavanju svih emocija, o svim oblicima zauzimanja perspektive ili o ponašanju u situacijama koje nisu obuhvaćene zadatkom. Oprez je stoga potreban i kada se nalaz opisuje kao atipičan neuralni odgovor: takav opis ne treba pretvoriti u opći zaključak o svim oblicima empatije.

U konačnici, odnos između kognitivne i afektivne empatije treba prikazati kao odnos djelomično razdvojivih komponenti. Kognitivno razumijevanje može u nekim zadacima biti relativno manje pogođeno, dok afektivno dijeljenje tuđeg stanja može pokazivati snažniju povezanost s psihopatskim obilježjima. Međutim, ni jedan od tih nalaza sam po sebi ne određuje razinu suosjećanja, brige za drugoga ili ponašanja usmjerenog prema pomoći. Za takav bi zaključak bila potrebna izravna mjera odgovarajuće razine.

Neuroznanstveni nalazi

Neuroznanstvena literatura povezuje psihopatiju s razlikama u obradi emocionalnih i moralnih podražaja u više moždanih područja. U istraživanjima se pojavljuju amigdala, hipokampalna formacija, ventromedijalni i orbitofrontalni prefrontalni korteks, cingularni korteks i insula (Kiehl i sur., 2001; Harenski i sur., 2010; Decety i sur., 2013). Međutim, te se regije ne mogu tretirati kao dijelovi jedinstvene abnormalnosti koja bi se jednako pojavljivala u svim zadacima.

Nabrajanje više regija samo po sebi ne određuje njihovu funkcionalnu ulogu u svakom pojedinom istraživanju. Ista regija može se pojaviti u istraživanjima koja se razlikuju prema podražaju, zadatku i načinu usporedbe. Stoga zajedničko pojavljivanje regija u različitim radovima ne znači nužno da svi radovi opisuju isti proces. Širi neuroznanstveni obrazac treba razlagati prema tome što je sudionik radio i kakav je podražaj bio prikazan.

Različite studije snimanja mozga izvijestile su o povezanim, ali neujednačenim neuralnim razlikama u tim područjima, ovisno o regiji i zadatku. Primjerice, istraživanja mogu biti usmjerena na emocionalne prizore, tuđu bol, moralne slike ili moralne riječi, pa se njihovi nalazi ne odnose nužno na isti proces. Sustavni pregled i metaanalitički rad o područjima povezanima s empatijom također naglašavaju potrebu za razlikovanjem neuralnih sustava i eksperimentalnih zadataka (Penagos-Corzo i sur., 2022).

Razlika između emocionalnih prizora, tuđe boli, moralnih slika i moralnih riječi nije nevažna pojedinost. Svaki od tih podražaja postavlja drukčiji zahtjev pred sudionika i može uključivati različitu kombinaciju emocionalnog opažanja, razumijevanja sadržaja i procjene značenja. Ako se nalazi iz tih zadataka promatraju kao jedan skup bez razlikovanja, gubi se informacija o tome odnosi li se razlika na emocionalni sadržaj, moralni sadržaj ili način na koji se podražaj obrađuje u zadatku.

Neuroznanstveni nalazi stoga najbolje služe kao dopuna psihofiziološkim i ponašajnim rezultatima. Oni mogu pokazati da emocionalna i moralna obrada nije organizirana na isti način kao u usporednim skupinama, ali sami po sebi ne određuju znači li takav obrazac smanjenu emocionalnu rezonanciju, drukčiji način obrade zadatka ili problem u povezivanju emocionalne informacije s ponašanjem.

To ograničenje vrijedi i kada se neuralne razlike pojavljuju zajedno s razlikama u ponašanju ili fiziološkim odgovorima. Usklađenost više vrsta nalaza može pojačati razlog za daljnje razmatranje određenog obrasca, ali ne uklanja potrebu za razlikovanjem razina. Neuralna razlika nije sama po sebi isto što i subjektivni doživljaj, a subjektivni doživljaj nije isto što i ponašanje. Zaključak mora zato navesti koju razinu nalaza izravno podupire.

Isti oprez potreban je i pri tumačenju riječi poput „abnormalan” ili „atipičan”. Takav opis može označavati razliku u odnosu na usporednu skupinu unutar određenog zadatka. Ne mora označavati jednu opću i nepromjenjivu neuralnu karakteristiku svih osoba s psihopatskim obilježjima. Zbog toga se razlike među regijama i zadacima trebaju prikazati kao povezane, ali neujednačene, a ne kao jedna jedinstvena neurobiološka abnormalnost.

Neuroznanstveni podaci u ovom području zato imaju najbolje opravdanje kada se povežu s konkretnim zadatkom i drugim vrstama mjerenja. Psihofiziološki nalazi mogu se odnositi na reakciju na averzivni podražaj, ponašajni nalazi na izbor ili procjenu, a neuralni nalazi na obradu tijekom zadatka. Njihovo povezivanje može biti informativno, ali samo ako se ne preskaču razlike između onoga što je svaka mjera izravno registrirala i onoga što se iz toga tek interpretira.

Moralno prosuđivanje, emocionalni odgovor i ponašanje

Moralno prosuđivanje odnosi se na procjenu dopuštenosti, pogrešnosti ili težine postupka. Moralno ponašanje, nasuprot tome, uključuje stvarni izbor ili postupak u konkretnom kontekstu. Odgovor na hipotetsku moralnu dilemu zato nije neposredan dokaz ponašanja. Na stvarni izbor mogu utjecati motivacija, inhibicija, posljedice, situacijski kontekst i druge okolnosti.

Razlika između prosudbe i ponašanja znači da odgovor na pitanje o moralnoj dopuštenosti treba tumačiti na razini procjene. On pokazuje kako je sudionik odgovorio u zadanom scenariju, ali ne pokazuje automatski što bi učinio izvan tog scenarija. Hipotetski zadatak može biti koristan za ispitivanje moralnog odgovora, no njegov se rezultat ne smije pretvoriti u tvrdnju o općem ponašanju. Ta ograda vrijedi neovisno o tome je li odgovor normativno očekivan ili se razlikuje od odgovora usporedne skupine.

U pojedinim zadacima psihopatija je povezana s utilitarističkijim odgovorima, ali moralni odgovori mogu varirati prema vrsti štete i zahtjevima zadatka (Koenigs i sur., 2012; Cardinale i Marsh, 2015). Važno je razlikovati osobnu i neosobnu štetu, procjenu fizičke štete od procjene emocionalnog distresa te zadatke koji zahtijevaju predstavljanje tuđe patnje od onih koji se više oslanjaju na normativno pravilo.

Ova razlika između zadataka ograničava doseg izraza „utilitarističkiji odgovor”. On ne opisuje nužno jedinstven moralni stil koji bi se jednako pokazivao u svakoj situaciji. Odgovor može ovisiti o tome kakva je šteta prikazana, tko je pogođen, kakav je odnos između postupka i posljedice te koliko zadatak zahtijeva predstavljanje tuđeg iskustva. Zbog toga se pojedinačna razlika u moralnoj paradigmi treba vezati uz njezine konkretne zahtjeve.

Istraživanja moralne obrade također opisuju atipičnu neuralnu obradu moralnih podražaja i slabiju osjetljivost na emocionalni distres u određenim zadacima (Harenski i sur., 2010; Cardinale i Marsh, 2015). To ipak ne znači da sudionici s izraženijim psihopatskim obilježjima ne mogu dati moralno relevantan ili normativno razumljiv odgovor. Moralna prosudba može biti prisutna, a odgovor se može razlikovati prema vrsti zadatka.

Ovdje je važno zadržati razliku između postojanja moralne procjene i obrasca u kojem se ta procjena pojavljuje. Činjenica da se odgovor razlikuje u određenom zadatku ne znači da je moralno razumijevanje u cijelosti odsutno. Jednako tako, moralno relevantan odgovor ne rješava pitanje kako bi osoba postupila u stvarnoj situaciji. Prosudba može biti normativno razumljiva, dok se njezina povezanost s drugim emocionalnim ili ponašajnim procesima i dalje mora posebno ispitivati.

Nalazi o utilitarističkijim odgovorima stoga ne opravdavaju opis općeg moralnog profila. Primjerenije je reći da se u pojedinim eksperimentalnim paradigmama pojavljuju razlike u moralnom odgovoru, osobito kada zadatak uključuje različite vrste štete, rizika ili emocionalnog distresa (Cacace i sur., 2022; Pinto i Barbosa, 2024). Ni takvi nalazi ne omogućuju izravno izvođenje zaključka o stvarnom moralnom ponašanju izvan laboratorijskog ili hipotetskog konteksta.

Dodatno ograničenje proizlazi iz toga što se moralne prosudbe ne dobivaju uvijek istim postupkom. Neki zadaci traže procjenu dopuštenosti, neki usporedbu mogućih ishoda, a neki odgovor na prikazanu emocionalnu ili moralnu situaciju. Ako se različiti zadaci sažmu pod jedan naziv, može se izgubiti podatak o tome što je točno proizvelo razliku. Zato opis moralnog odgovora mora uključiti vrstu zadatka, a ne samo njegov opći tematski sadržaj.

Moralno prosuđivanje treba stoga analizirati kao različit, iako povezan, konstrukt u odnosu na emocionalni odgovor i stvarno ponašanje. Njihova povezanost ne znači da jedan nalaz može zamijeniti drugi. Procjena moralne pogrešnosti nije isto što i emocionalna reakcija na tuđu patnju, a ni jedno ni drugo nije isto što i izbor u konkretnoj situaciji. Takvo razdvajanje omogućuje precizniji prikaz nalaza bez zaključka da jedan rezultat određuje čitav moralni profil.

U tom okviru moralni nalazi ne pružaju jednostavan odgovor na pitanje kako psihopatija utječe na moralnost u cjelini. Oni pokazuju da se u nekim zadacima mogu pojaviti razlike u procjeni, da te razlike ovise o obilježjima zadatka i da se ne mogu izravno prevesti u tvrdnje o ponašanju. Ostaje potrebno razlikovati što je u pojedinom istraživanju izravno procijenjeno, koja je vrsta štete bila uključena i je li zadatak bio hipotetski ili povezan sa stvarnim izborom.

Zaključak

Psihopatija se može opisati kao heterogen obrazac u kojem se u nekim psihofiziološkim paradigmama pojavljuju smanjena modulacija refleksa trzaja i oslabljena reaktivnost na znakove prijetnje. Dostupna sinteza upućuje na jaču povezanost psihopatije s afektivnom nego s kognitivnom empatijom, ali taj odnos ovisi o dimenziji psihopatije, uzorku i mjernom postupku. Kognitivno razumijevanje tuđih stanja može u nekim mjerama i zadacima biti relativno manje pogođeno od afektivnog dijela empatije, no to ne znači očuvano suosjećanje.

Neuroznanstveni nalazi pokazuju povezane, ali neujednačene razlike među regijama i zadacima. Moralni odgovori također ovise o vrsti štete i zahtjevima pojedine paradigme. Zbog toga moralno prosuđivanje treba analizirati kao različit, iako povezan, konstrukt u odnosu na emocionalni odgovor i stvarno ponašanje. Najprikladniji zaključak nije da je emocionalni deficit u psihopatiji globalan, nego da se različite komponente emocionalne i socijalne obrade mogu razdvojiti i da njihov odnos ovisi o načinu mjerenja i kontekstu.

Ovakav zaključak zadržava razliku između potvrđenog nalaza, interpretacije i šireg pitanja koje ostaje otvoreno. Smanjena reaktivnost u određenoj paradigmi govori o toj paradigmi; ne određuje sve oblike straha. Jača povezanost s afektivnom nego s kognitivnom empatijom govori o obrascu povezanosti u dostupnoj sintezi; ne pretvara kognitivnu empatiju u opće očuvanu sposobnost. Neuralna razlika govori o obradi u konkretnom zadatku; ne predstavlja samostalni dokaz jedinstvene abnormalnosti.

Jednako tako, razlika u moralnoj prosudbi ne predstavlja neposredan dokaz razlike u stvarnom moralnom ponašanju. Moralni odgovor treba vezati uz vrstu štete, zahtjeve zadatka i način na koji je procijenjen. Tek takvo ograničeno i razdvojeno čitanje omogućuje da se nalazi o emocionalnoj, socijalnoj i moralnoj obradi promatraju zajedno bez njihova svođenja na jedan globalni deficit.

Literatura

1. Blair, R. J. R. (1995). „A cognitive developmental approach to morality: Investigating the psychopath." Cognition, 57(1), 1–29. https://www.sciencedirect.com/science/article/abs/pii/001002779500676P

2. Blair, R. J. R., Mitchell, D., Peschardt, K. S., Colledge, E., Leonard, R. A., Shine, J. H., Murray, L. K., & Perrett, D. I. (2004). „Reduced sensitivity to others’ fearful expressions in psychopathic individuals." Personality and Individual Differences, 37(6), 1111–1122. https://doi.org/10.1016/j.paid.2003.10.008. https://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S0191886903004124

3. Blair, R. J. R. (2005). „Applying a cognitive neuroscience perspective to the disorder of psychopathy." Development and Psychopathology, 17(3), 865–891. https://www.psychiatry.wisc.edu/courses/Nitschke/seminar/blair%20devel%20%26%20psych%202005.pdf

4. Cacace, S., Simons-Rudolph, J., & Dubljević, V. (2022). „Morality, Risk-Taking and Psychopathic Tendencies: An Empirical Study." Frontiers in Psychology, 13, 834734. https://www.frontiersin.org/journals/psychology/articles/10.3389/fpsyg.2022.834734/full

5. Campos, C., Pasion, R., Azeredo, A., Ramião, E., Mazer, P., Macedo, I., & Barbosa, F. (2022). „Refining the link between psychopathy, antisocial behavior, and empathy: A meta-analytical approach across different conceptual frameworks." Clinical Psychology Review, 94, 102145. https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/35349788/

6. Cardinale, E. M., & Marsh, A. A. (2015). „Impact of Psychopathy on Moral Judgments about Causing Fear and Physical Harm." PLOS ONE, 10(5), e0125708. https://journals.plos.org/plosone/article/file?id=10.1371/journal.pone.0125708&type=printable

7. Decety, J., Chen, C., Harenski, C., & Kiehl, K. A. (2013). „An fMRI study of affective perspective taking in individuals with psychopathy: Imagining another in pain does not evoke empathy." Frontiers in Human Neuroscience, 7, 489. https://www.frontiersin.org/journals/human-neuroscience/articles/10.3389/fnhum.2013.00489/pdf

8. Decety, J., Lewis, K. L., & Cowell, J. M. (2015). „Specific electrophysiological components disentangle affective sharing and empathic concern in psychopathy." Journal of Neurophysiology, 114(1), 493–504. https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/25948868/

9. Harenski, C. L., Harenski, K. A., Shane, M. S., & Kiehl, K. A. (2010). „Aberrant neural processing of moral violations in criminal psychopaths." Journal of Abnormal Psychology, 119(4), 863–874. https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/21090881/

10. Kelly, S., Blair, R., Mitchell, D., Richell, R., Leonard, A., Newman, C., & Scott, S. K. (2002). „Turning a deaf ear to fear: Impaired recognition of vocal affect in psychopathic individuals." Journal of Abnormal Psychology, 111(4), 682–686. https://doi.org/10.1037/0021-843X.111.4.682. https://pureportal.strath.ac.uk/en/publications/turning-a-deaf-ear-to-fear-impaired-recognition-of-vocal-affect-i/

11. Kiehl, K. A., Smith, A. M., Hare, R. D., Mendrek, A., Forster, B. B., Brink, J., & Liddle, P. F. (2001). „Limbic abnormalities in affective processing by criminal psychopaths as revealed by functional magnetic resonance imaging." Biological Psychiatry, 50(9), 677–684. https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/11704074/

12. Koenigs, M., Kruepke, M., Zeier, J., & Newman, J. P. (2012). „Utilitarian moral judgment in psychopathy." Social Cognitive and Affective Neuroscience, 7(6), 708–714. https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/21768207/

13. Lockwood, P. L., Bird, G., Bridge, M., & Viding, E. (2013). „Dissecting empathy: High levels of psychopathic and autistic traits are characterized by difficulties in different social information processing domains." Frontiers in Human Neuroscience, 7, 760. https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/24294197/

14. Oskarsson, S., Patrick, C. J., Siponen, R., Bertoldi, B. M., Evans, B., & Tuvblad, C. (2021). „The startle reflex as an indicator of psychopathic personality from childhood to adulthood: A systematic review." Acta Psychologica, 220, 103427. https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/34628215/

15. Patrick, C. J. (1994). „Emotion and psychopathy: Startling new insights." Psychophysiology, 31(4), 319–330. https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/10690912/

16. Patrick, C. J., Bradley, M. M., & Lang, P. J. (1993). „Emotion in the criminal psychopath: Startle reflex modulation." Journal of Abnormal Psychology, 102(1), 82–92. https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/8436703/

17. Penagos-Corzo, J. C., Cosio van-Hasselt, M., Escobar, D., Vázquez-Roque, R. A., & Flores, G. (2022). „Mirror neurons and empathy-related regions in psychopathy: Systematic review, meta-analysis, and a working model." Social Neuroscience, 17(5), 462–479. https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/36151909/

18. Pfabigan, D. M., Seidel, E.-M., Wucherer, A. M., Keckeis, K., Derntl, B., & Lamm, C. (2015). „Affective empathy differs in male violent offenders with high- and low-trait psychopathy." Journal of Personality Disorders, 29(1), 42–61. https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/24932875/

19. Pinto, T., & Barbosa, F. (2024). „Psychopathy, Emotional Recognition, and Moral Judgment in Female Inmates." Anuario de Psicología Jurídica, 34, 67–74. https://doi.org/10.5093/apj2023a8. https://journals.copmadrid.org/apj/archivos/1133_0740_apj_34_0067.pdf