Svakodnevni sadizam u Mračnoj četvorci

Tekst

Polazište i analitički opseg

Razmatranje svakodnevnog sadizma u okviru Mračne četvorke zahtijeva odvojeno promatranje najmanje triju razina. Prva je pojmovna razina, na kojoj se određuje što se pod svakodnevnim sadizmom podrazumijeva i po čemu se razlikuje od srodnih konstrukata. Druga je mjerna razina, na kojoj se ispituje obuhvaća li pojedini instrument isti sadržaj kao drugi instrumenti. Treća je empirijska razina, na kojoj se procjenjuje donosi li sadizam doista zaseban doprinos izvan psihopatije, narcizma i makijavelizma. Zaključak o statusu sadizma ne može se izvesti iz samo jedne od tih razina.

Mračna trijada obuhvaća makijavelizam, narcizam i subkliničnu psihopatiju. Ta se tri konstrukta u literaturi opisuju kao povezana, ali neidentična, pa ih nije opravdano svesti na jednu osobinu (Paulhus i Williams, 2002). U kasnijim teorijskim raspravama svakodnevni sadizam pojavljuje se kao moguća četvrta komponenta tog modela (Paulhus, 2014).

Svakodnevni sadizam može se opisati kao subklinična osobina povezana s uživanjem u tuđoj boli, patnji ili poniženju. U tom se smislu razlikuje od opće agresivnosti: agresivno ponašanje bez užitka u tuđoj patnji samo po sebi nije dovoljan pokazatelj svakodnevnog sadizma (Buckels, Jones i Paulhus, 2013). Istodobno, svakodnevni sadizam ne treba izjednačavati s kliničkom dijagnozom, kriminalnošću ili seksualnim sadizmom. Riječ je o konstruktu osobine koji se proučava u subkliničnom i svakodnevnom kontekstu, a ne o dijagnostičkoj kategoriji (Paulhus, 2014; Foulkes, 2019).

Uključivanje sadizma u Mračnu četvorku zato ne znači da je njegova zasebnost ili nužnost već potvrđena. Preciznije je reći da se sadizam teorijski razmatra kao moguća dodatna dimenzija čiji odnos prema psihopatiji, narcizmu i makijavelizmu treba ispitivati empirijski.

Takvo polazište sprječava nekoliko mogućih zamjena. Prvo, prisutnost okrutnog ponašanja ne znači sama po sebi da je potvrđena sadistička osobina. Relevantan je odnos prema tuđoj patnji, osobito element uživanja koji se u postojećem određenju navodi kao važan dio konstrukta. Drugo, sličnost između sadizma i psihopatije ne znači da su konstrukti identični. Treće, činjenica da se sadizam razmatra unutar proširenog modela Mračne četvorke ne znači da je taj model time empirijski zaključen.

Zato je korisno razlikovati naziv modela od rezultata njegova testiranja. Mračna četvorka u ovom radu služi kao teorijski okvir za pitanje može li se svakodnevni sadizam promatrati uz postojeće članove Mračne trijade. Ona ne predstavlja unaprijed potvrđenu klasifikaciju. Pitanje je otvoreno upravo zato što odgovor ovisi o tome kako je sadizam određen, kako je izmjeren i s kojim je kriterijima uspoređen.

Pojmovna preciznost ima posljedice i za tumačenje rezultata. Ako se u jednoj studiji mjeri uži impuls za povređivanjem, a u drugoj širi skup verbalnih, fizičkih i vikarijskih oblika sadizma, dobiveni rezultati ne moraju govoriti o potpuno istom sadržaju. U tom slučaju razlike među nalazima mogu biti povezane s razlikama u operacionalizaciji, a ne nužno s time da jedan nalaz pobija drugi. Ista se opreznost mora primijeniti i pri uspoređivanju sadizma s drugim tamnim osobinama.

Pojmovno određenje i mjesto u Mračnoj četvorci

Mračna trijada obuhvaća makijavelizam, narcizam i subkliničnu psihopatiju. Ta se tri konstrukta u literaturi opisuju kao povezana, ali neidentična, pa ih nije opravdano svesti na jednu osobinu (Paulhus i Williams, 2002). U kasnijim teorijskim raspravama svakodnevni sadizam pojavljuje se kao moguća četvrta komponenta tog modela (Paulhus, 2014).

Svakodnevni sadizam može se opisati kao subklinična osobina povezana s uživanjem u tuđoj boli, patnji ili poniženju. U tom se smislu razlikuje od opće agresivnosti: agresivno ponašanje bez užitka u tuđoj patnji samo po sebi nije dovoljan pokazatelj svakodnevnog sadizma (Buckels, Jones i Paulhus, 2013). Istodobno, svakodnevni sadizam ne treba izjednačavati s kliničkom dijagnozom, kriminalnošću ili seksualnim sadizmom. Riječ je o konstruktu osobine koji se proučava u subkliničnom i svakodnevnom kontekstu, a ne o dijagnostičkoj kategoriji (Paulhus, 2014; Foulkes, 2019).

Uključivanje sadizma u Mračnu četvorku zato ne znači da je njegova zasebnost ili nužnost već potvrđena. Preciznije je reći da se sadizam teorijski razmatra kao moguća dodatna dimenzija čiji odnos prema psihopatiji, narcizmu i makijavelizmu treba ispitivati empirijski.

Ovdje je važno zadržati razliku između sadržaja osobine i njezinih mogućih ponašajnih izraza. Sadizam se u prikazanom okviru ne određuje samo time da je neka osoba bila agresivna, konfliktna ili štetna prema drugima. Središnji sadržaj odnosi se na uživanje u tuđoj boli, patnji ili poniženju. Ako se taj element izostavi, konstruktu se pripisuje širi opseg nego što ga dopušta postojeće pojmovno određenje. Posljedica bi bila da se različiti oblici neugodnog ili agresivnog ponašanja automatski označe kao sadistički, što bi oslabilo razlikovanje od opće agresivnosti.

Istodobno, navedeno određenje ne dopušta ni obrnutu krajnost. Izostanak jasnog ponašajnog pokazatelja u pojedinoj situaciji ne može se sam po sebi pretvoriti u zaključak da sadistička sklonost ne postoji. Ovdje se može tvrditi samo da određeno ponašanje, ako nije povezano s užitkom u tuđoj patnji, nije dovoljno za identificiranje svakodnevnog sadizma. To je ograda o dostatnosti pokazatelja, a ne tvrdnja o potpunoj odsutnosti osobine.

Razlika između svakodnevnog i kliničkog konteksta također je sadržajno važna. Subklinični konstrukt ne treba čitati kao blaži naziv za kliničku dijagnozu. On pripada drukčijoj razini opisa: proučava se kao osobina koja može imati različit intenzitet i različite izraze u svakodnevnom kontekstu, dok se klinička dijagnoza ne izvodi iz samog rezultata na mjeri svakodnevnog sadizma. Isto vrijedi za razlikovanje od seksualnog sadizma. Pojmovna blizina riječi ne znači da se konstrukti mogu zamijeniti.

U odnosu prema Mračnoj trijadi stoga se mogu postaviti dva odvojena pitanja. Prvo je pitanje sadržajne srodnosti: dijeli li sadizam s psihopatijom, narcizmom i makijavelizmom određene značajke? Drugo je pitanje zasebnosti: preostaje li nakon njihova mjerenja neki specifičan dio sadističkog sadržaja koji objašnjava relevantan kriterij? Prvo pitanje može imati potvrdan odgovor, a da drugo ostane otvoreno. Povezanost i zasebnost nisu isti zaključak.

Ovakvo razlikovanje izravno utječe na naziv „četvorka”. Naziv može označavati teorijski prijedlog proširenja modela, ali ne predstavlja dovoljan dokaz da su četiri konstrukta jednako jasno razgraničena. U prikazanim nalazima sadizam se zato treba opisivati kao moguća dodatna dimenzija, uz naglašavanje preklapanja i potrebe za izravnim empirijskim usporedbama.

Različite operacionalizacije sadizma

Jedno od središnjih metodoloških pitanja jest to što različiti instrumenti ne obuhvaćaju potpuno isti sadržaj. Short Sadistic Impulse Scale (SSIS) pretežno je jednodimenzionalna mjera sadističke sklonosti, s naglaskom na impuls za povređivanjem. U dosjeu se navodi i da SSIS sadržava deset čestica, ali dostupna provjera temelji se na sažetku izvornog rada, pa to nije dovoljno za cjelovitu procjenu njegove strukture, pouzdanosti i svih oblika valjanosti (O’Meara, Davies i Hammond, 2011).

Comprehensive Assessment of Sadistic Tendencies (CAST) obuhvaća verbalni, fizički i vikarijski sadizam te je stoga sadržajno širi od SSIS-a. Ipak, dostupni materijal ne omogućuje cjelovitu psihometrijsku evaluaciju CAST-a. Njegov se izvorni status u dosjeu opisuje kao neobjavljeni instrument, dok je detaljniji dostupni materijal vezan uz poglavlje Buckels (2023). Zbog toga se CAST u ovom radu može opisati prema sadržajnom opsegu, ali ne i kao instrument čija je psihometrijska kvaliteta u cijelosti potvrđena.

U literaturi se spominju i druge mjere, među njima ASP i VAST. Njihovo uvrštavanje pokazuje da se sadizam može operacionalizirati kroz različite sadržaje, primjerice izravno nanošenje štete, verbalnu okrutnost, fizičku okrutnost ili vikarijsko uživanje u nasilju. SSIS, CAST, ASP i VAST zato ne treba tretirati kao potpuno ekvivalentne mjere bez dodatne provjere. Razlike među rezultatima mogu odražavati razlike u sadržaju čestica i poddimenzijama, a ne nužno proturječne nalaze (Buckels, 2023; Pineda, Piqueras, Galán i Martínez-Martínez, 2023).

Jedan koeficijent interne konzistencije nije dovoljan za cjelovitu psihometrijsku evaluaciju. Potrebno je razmotriti strukturu mjere te različite oblike konstrukcijske, konvergentne, diskriminacijske i kriterijske valjanosti. Takva je ograda osobito važna kada se uspoređuju instrumenti različite širine i kada je jedan izvor dostupan samo u obliku sažetka.

Razlika između SSIS-a i CAST-a ne treba se opisivati kao razlika između ispravne i neispravne mjere. Na temelju dostupnog materijala može se tvrditi samo da su instrumenti različito široko postavljeni. SSIS se prikazuje kao uža, pretežno jednodimenzionalna mjera s naglaskom na impuls za povređivanjem, dok CAST obuhvaća više sadržajnih oblika sadizma. Ta razlika mijenja ono što rezultat na pojedinoj mjeri može predstavljati. Rezultat na užoj mjeri ne treba bez dodatne argumentacije tumačiti kao pokazatelj svih oblika sadističke sklonosti, a rezultat na široj mjeri ne treba automatski čitati kao jedinstvenu i potpuno homogenu osobinu.

Isto načelo vrijedi za ASP i VAST. Njihovo spominjanje ne znači da su u radu međusobno sustavno uspoređeni niti da je moguće iz dostupnog materijala izvesti rangiranje njihove kvalitete. Ono pokazuje samo da se sadistički sadržaj može obuhvatiti različitim naglascima. Jedna mjera može snažnije zahvatiti izravno nanošenje štete, druga verbalnu ili fizičku okrutnost, a treća vikarijsko uživanje u nasilju. Bez dodatne provjere ne treba pretpostaviti da razlika u rezultatu odražava razliku u stvarnoj osobini, jer može odražavati razliku u onome što je mjera uključila.

Takva operacionalizacijska razlika osobito je važna u usporedbi s psihopatijom. Ako jedan instrument sadizma sadržajno približava mjeri ponašanja koja se preklapaju s psihopatijom, visoka povezanost može djelomice biti posljedica sličnog sadržaja. Ako drugi instrument uključuje vikarijski sadizam ili druge sadržaje, povezanost može izgledati drukčije. Zato se o jedinstvenom doprinosu ne može zaključivati samo na temelju toga da je jedna mjera jače ili slabije povezana s određenim kriterijem.

Dostupna ograničenja izvora dodatno su važna za način izvještavanja. Za SSIS nije dostupna osnova za cjelovitu procjenu strukture, pouzdanosti i svih oblika valjanosti, nego je provjera vezana uz sažetak izvornog rada. Za CAST je sadržaj mjere opisan, ali cjelovita psihometrijska evaluacija nije izvedena. Stoga se u ovom radu mogu usporediti navedeni sadržajni opsezi, ali ne i dati konačan sud o tome koji je instrument psihometrijski nadmoćan.

Pojam psihometrijske evaluacije ovdje treba zadržati u punom opsegu. Struktura mjere odnosi se na pitanje kako su njezini sadržaji organizirani. Pouzdanost se ne iscrpljuje jednim brojem, a različiti oblici valjanosti odnose se na različite načine provjere onoga što mjera zahvaća. Konstrukcijska valjanost, konvergentna valjanost, diskriminacijska valjanost i kriterijska valjanost ne odgovaraju na isto pitanje. Zbog toga izostanak podataka o jednom aspektu ne treba nadomjestiti pretpostavkom da su ostali aspekti potvrđeni.

Pri čitanju rezultata potrebno je stoga uvijek pitati što je instrument zapravo mjerio. Ako se govori o „sadizmu” bez navođenja sadržajnog opsega mjere, može se stvoriti dojam da svi rezultati opisuju isti konstrukt. U dostupnom materijalu takav zaključak nije opravdan. Razlike u nazivima mjera i u opisanim poddimenzijama nisu samo tehnički detalj, nego ograničavaju širinu usporedbe.

Oprez je potreban i kada se rezultati više mjera objedine u jedan opći opis. Takav opis može biti koristan na teorijskoj razini, ali ne smije izbrisati činjenicu da se mjere razlikuju. U ovom je slučaju prikladnije govoriti o različitim operacionalizacijama svakodnevnog sadizma nego o jedinstvenom mjernom standardu koji je već prihvaćen.

Mjerni sadržaj i interpretacija rezultata

Različite mjere ne mijenjaju samo tehnički način prikupljanja podataka, nego i opseg zaključka koji se iz njih može izvesti. Ako je sadržaj mjere uži, zaključak treba ostati vezan uz taj uži sadržaj. Ako je sadržaj širi, zaključak može obuhvatiti više oblika sadizma, ali pritom mora zadržati svijest o mogućim poddimenzijama. U oba slučaja naziv konstrukta ne smije biti širi od onoga što je mjera zahvatila.

To je osobito važno kada se pojedinačni rezultat koristi kao pokazatelj opće sadističke osobine. SSIS se u dostupnom opisu povezuje s impulsom za povređivanjem, dok CAST obuhvaća verbalni, fizički i vikarijski sadizam. Stoga se rezultat na SSIS-u ne može bez dodatnog opravdanja proširiti na sve navedene sadržaje, kao što se ni rezultat na CAST-u ne može bez dodatne provjere svesti na jedan jedini impuls. Oba rezultata mogu biti relevantna za proučavanje konstrukta, ali ne nužno na isti način.

Usporedba mjera treba uključiti i kriterij prema kojem se procjenjuje njihov doprinos. Mjera koja je korisna za jedan kriterij ne mora imati jednak odnos prema drugom kriteriju. To ne znači da je njezina vrijednost potvrđena ili opovrgnuta u cijelosti. Znači da se valjanost i jedinstvenost moraju razmatrati u odnosu na konkretan obrazac ponašanja ili drugi kriterij koji se proučava.

Takav pristup smanjuje rizik od preširoke interpretacije. Nije dovoljno reći da je određena mjera „sadistička” pa zatim sve nalaze dobivene tom mjerom pripisati istom općem konstruktu. Potrebno je naznačiti sadržaj koji je mjerom obuhvaćen i ograničenje izvora na kojem se opis temelji. U suprotnom se razlika između izravnog, verbalnog, fizičkog i vikarijskog sadizma gubi već u samom izvještavanju.

S obzirom na to da su izvori za SSIS i CAST različite dostupnosti, i zaključci o njima moraju biti nejednake snage. Za SSIS je moguće navesti osnovni opis instrumenta i njegov naglasak, ali ne i izvesti cjelovitu procjenu svih psihometrijskih svojstava. Za CAST je moguće opisati širi sadržaj, uz napomenu da dostupni materijal ne omogućuje cjelovitu evaluaciju. Ograda nije dodatak koji umanjuje vrijednost rada, nego dio točnog prikaza onoga što se može zaključiti.

U tom se smislu psihometrijska procjena ne može zamijeniti dojmom o nazivu instrumenta. Mjera koja u nazivu upućuje na sadizam ne mora zahvaćati sve njegove sadržajne oblike. Obrnuto, mjera koja uključuje više područja može pružiti širi opis, ali to samo po sebi ne potvrđuje da su sva ta područja organizirana u jednu jedinstvenu dimenziju. Upravo zato je u radu zadržana razlika između sadržajnog opisa i potvrđene psihometrijske kvalitete.

Diferencijalna valjanost prema psihopatiji, narcizmu i makijavelizmu

Sličnost sadizma s ostalim tamnim osobinama ne znači automatski da je riječ o istom konstruktu. Međutim, ni sama različitost korelacija nije dovoljna za zaključak o diferencijalnoj valjanosti. Diferencijalna valjanost zahtijeva pokazivanje da sadizam objašnjava određeni kriterij ili obrazac ponašanja iznad onoga što već objašnjavaju psihopatija, narcizam i makijavelizam.

U tom je području prisutna napetost između dvaju tumačenja. Jedna skupina nalaza podupire razmatranje sadizma kao zasebne dimenzije. Johnson, Plouffe i Saklofske (2019) izvještavaju o odvojivim faktorima psihopatije te fizičkog, verbalnog i vikarijskog sadizma. Ti nalazi ne uklanjaju preklapanje s psihopatijom, ali ostavljaju mogućnost da sadizam ima specifičan doprinos.

Drugo tumačenje naglašava redundantnost. Bonfá-Araujo i suradnici (2022) u metaanalitičkom pregledu navode da je sadizam najjače povezan upravo s psihopatijom. U novijoj metaanalizi Bonfá-Araujo i suradnici (2025) razmatraju preklapanje sadizma i psihopatije na temelju sto osamdeset pet studija i sto četiri tisuće četiristo pedeset dva sudionika. Takvo preklapanje samo po sebi ne dokazuje potpunu redundantnost, ali upozorava da se jedinstveni doprinos sadizma može precijeniti ako se zanemari sadržaj mjera.

Zaključak zato mora biti vezan uz operacionalizaciju. Jedinstveni doprinos može biti izraženiji za izravni sadizam i pojedine kriterije nego za vikarijski sadizam. Instrumenti, poddimenzije i kriteriji razlikuju se među studijama, što može mijenjati procjenu jedinstvenog doprinosa. Za izravnu procjenu razlikovnosti sadizma i psihopatije korisni su zajednički modeli koji istodobno mjere oba konstrukta i koriste iste kriterije (Pineda i sur., 2023; Bonfá-Araujo i sur., 2025).

Diferencijalna valjanost stoga nije jednostavno pitanje toga razlikuju li se dvije korelacije. Ako se sadizam i psihopatija mjere različitim sadržajima ili u različitim modelima, različiti odnosi s kriterijima mogu odražavati mjerna svojstva, a ne nužno stvarnu zasebnost konstrukata. Obrnuto, visoka povezanost ne dokazuje da je jedan konstrukt suvišan. Ona pokazuje preklapanje, čiji se značaj mora procijeniti s obzirom na sadržaj mjera i obrazac kriterija.

U prikazanim nalazima mogu se istodobno zadržati dvije tvrdnje. Prva je da sadizam može imati određenu specifičnost, osobito kada se razmatraju pojedine poddimenzije i kriteriji. Druga je da je njegovo preklapanje s psihopatijom veliko i da zato jedinstveni doprinos ne treba unaprijed pretpostaviti. Te se tvrdnje ne isključuju. One opisuju različite strane istog empirijskog problema.

Nalaz o odvojivim faktorima psihopatije te fizičkog, verbalnog i vikarijskog sadizma podupire mogućnost da se sadržaji mogu razlikovati. Međutim, odvojivost faktora nije isto što i potpuna neovisnost konstrukata. Čak i kada se sadržaji mogu razdvojiti u modelu, oni mogu ostati povezani. Zato navedeni nalaz treba formulirati kao potporu razmatranju zasebnosti, a ne kao konačnu potvrdu da je sadizam neovisna četvrta dimenzija.

S druge strane, metaanalitički nalazi koji naglašavaju najjaču povezanost s psihopatijom opravdavaju oprez prema teorijskom proširenju Mračne trijade. Povezanost je posebno važna kada se pokušava objasniti što bi sadizam donio modelu što već nije obuhvaćeno psihopatijom. Ako dodatni konstrukt ne objašnjava ništa izvan postojećeg modela, njegov zaseban status postaje slabije opravdan. Ipak, ni takav nalaz sam po sebi ne pretvara preklapanje u dokaz potpune redundantnosti.

Razlika između izravnog i vikarijskog sadizma dodatno komplicira procjenu. Izravni sadizam u dostupnom se materijalu povezuje s mogućim dodatnim doprinosom pojedinim kriterijima, dok vikarijski sadizam ne treba automatski tretirati kao da ima isti odnos prema psihopatiji. Ako se poddimenzije različito povezuju s kriterijima, ukupna mjera može prikriti te razlike. Zato procjena jedinstvenog doprinosa mora biti osjetljiva na to koji je oblik sadizma mjeren.

Isto vrijedi za odnos prema narcizmu i makijavelizmu. Činjenica da je sadizam uključen u raspravu o Mračnoj četvorci ne znači da je njegova povezanost s ta dva konstrukta dovoljna za zaključak o zasebnosti. Potrebno je odvojiti zajednički dio tamnih osobina od onoga što bi bilo specifično sadističko. Dostupni tekst ne daje osnovu za konačno razrješenje tog pitanja, pa ga treba ostaviti vezanim uz operacionalizaciju i kriterije.

Zajednički modeli koji istodobno mjere sadizam i psihopatiju korisni su upravo zato što omogućuju izravniju usporedbu. Njihova vrijednost u ovom radu ne treba se opisivati kao već proveden dokaz, nego kao prikladan način procjene razlikovnosti. Ako se konstrukti mjere u istom modelu i povežu s istim kriterijima, lakše je ispitati što svaki od njih pridonosi. To ne jamči unaprijed određeni ishod, ali bolje odgovara pitanju diferencijalne valjanosti nego uspoređivanje nepovezanih korelacija.

U interpretaciji treba zadržati i razliku između teorijskog prijedloga i potvrđenog nalaza. Teorijski je opravdano razmatrati sadizam kao dodatnu dimenziju, osobito kada postoje nalazi o odvojivim sadržajima. Empirijski, međutim, status te dimenzije ostaje otvoren zbog snažnog preklapanja s psihopatijom, razlika među mjerama i potrebe za zajedničkim modelima. Nije potrebno odabrati između tvrdnje da je sadizam potpuno zaseban i tvrdnje da je potpuno redundantna osobina, jer dostupni materijal ne podupire ni jednu od tih krajnjih formulacija.

Specifični uzorci i ograničenja procjene učestalosti

Pitanje učestalosti svakodnevnog sadizma zahtijeva posebnu opreznost. U dostupnom materijalu nema dovoljno osnove za tvrdnju o prevalenciji u općoj populaciji. Postotak od petnaest posto, koji se navodi uz rad Chabrola i suradnika, opisuje pripadnost specifičnom klasteru u srednjoškolskom uzorku. Ne predstavlja populacijsku prevalenciju svakodnevnog sadizma bez unaprijed definiranog i validiranog kriterija (Chabrol i sur., 2015; Ward, 2025).

Problem proizlazi iz heterogenosti definicija, instrumenata, uzoraka i kriterija. Rezultat na jednoj mjeri ne može se bez dodatne argumentacije pretvoriti u procjenu udjela osoba koje imaju svakodnevni sadizam. To osobito vrijedi kada se koriste klasterski postupci ili uzorci koji nisu opisani kao reprezentativni za opću populaciju.

Stoga je primjerenije govoriti o nalazima u specifičnim uzorcima i o ograničenjima procjene učestalosti nego o populacijskoj prevalenciji. Dostavljeni materijal omogućuje zaključak da način mjerenja i odabir uzorka utječu na dobivenu sliku konstrukta, ali ne omogućuje određivanje općeg udjela populacije koji bi se mogao označiti kao svakodnevno sadističan.

Postotak dobiven u određenom klasteru opisuje odnos prema kriteriju i uzorku u kojem je klaster utvrđen. On ne opisuje automatski udio svih osoba izvan tog uzorka. Da bi se takav broj tumačio kao populacijska prevalencija, trebalo bi imati unaprijed određen kriterij, mjeru čija je primjena prikladna za takvu procjenu i uzorak koji dopušta širi zaključak. U dostupnom materijalu takva osnova nije navedena.

Klasterski rezultat dodatno zahtijeva oprez u jeziku. Pripadnost klasteru nije jednaka dijagnostičkom statusu niti sama po sebi znači da osoba ima jasno potvrđen konstrukt u širem smislu. Klaster je način organiziranja opaženih rezultata unutar konkretnog postupka i konkretnog uzorka. Stoga se može izvijestiti da je određeni udio sudionika pripadao određenom klasteru, ali se taj udio ne smije bez dodatne argumentacije prevesti u procjenu rasprostranjenosti osobine u općoj populaciji.

Učestalost se ne može odvojiti od definicije. Ako različite mjere obuhvaćaju različite sadržaje, udio osoba koje prelaze određeni prag može se razlikovati i bez promjene u stvarnom ponašanju populacije. Razlika može nastati zbog sadržaja čestica, poddimenzija ili načina određivanja kriterija. Zato se u ovom radu ne izjednačavaju broj sudionika u specifičnom klasteru i broj osoba koje bi se općenito mogle označiti kao svakodnevno sadistične.

I izbor uzorka ograničava doseg zaključka. Srednjoškolski uzorak ne treba automatski predstavljati opću populaciju, osobito kada nije opisan kao reprezentativan. Ograničenje nije razlog da se nalaz zanemari, nego razlog da se pravilno odredi njegova interpretacija. Nalaz može biti relevantan za opis određene skupine i određene operacionalizacije, ali ne nosi sam po sebi širi populacijski zaključak.

Slična se ograda odnosi na uspoređivanje učestalosti među radovima. Ako se razlikuju uzorci, instrumenti, kriteriji ili postupci grupiranja, postoci se ne mogu izravno promatrati kao mjerenje iste pojave. U dostupnom materijalu nema osnove za svođenje tih razlika na jednu opću procjenu. Primjerenije je navesti da heterogenost postupaka ograničava usporedivost i da se zaključak mora zadržati na razini specifičnog nalaza.

Pitanje učestalosti zato ostaje otvoreno u širem smislu. Može se govoriti o tome da je u određenom radu utvrđen određeni klaster i da je njegov udio iznosio petnaest posto, ali ne i o tome da je to opći udio svakodnevno sadističkih osoba. Takva formulacija istodobno čuva empirijski nalaz i sprječava njegovo širenje izvan granica uzorka.

Odnos mjerenja, kriterija i interpretacije

Pojmovno određenje, izbor instrumenta i procjena diferencijalne valjanosti međusobno su povezani. Ako se konstruktu pripiše širi sadržaj nego što ga mjera obuhvaća, procjena njegove zasebnosti može biti pogrešno postavljena. Ako se rezultat iz specifičnog uzorka prenese na opću populaciju, problem nastaje na razini dosega zaključka. Ako se snažna povezanost s psihopatijom protumači kao potpuna istovjetnost, gubi se razlika između preklapanja i redundantnosti.

Zbog toga se nalaz mora čitati u nekoliko koraka. Najprije treba odrediti što je mjera obuhvatila. Zatim treba odrediti s kojim je konstrukтом ili kriterijem uspoređena. Nakon toga treba procijeniti govori li rezultat o povezanosti, o odvojivosti sadržaja ili o dodatnom doprinosu. Tek tada može se razmotriti šire teorijsko značenje za Mračnu četvorku.

U dostupnom materijalu ti koraci ne vode do jedinstvenog konačnog zaključka. Postoje nalazi koji podupiru razmatranje zasebne dimenzije, ali i nalazi koji upozoravaju na snažno preklapanje s psihopatijom. Postoje mjere različite širine, ali nema osnove za njihovo potpuno izjednačavanje. Postoji nalaz o specifičnom školskom klasteru, ali nema osnove za populacijsku prevalenciju. Zbroj tih nalaza opravdava oprezno, a ne kategorično određenje statusa sadizma.

Takav zaključak nije posljedica nedostatka teorijskog interesa. Naprotiv, upravo razlike među nalazima pokazuju zašto je potrebno preciznije razlikovati konstrukte i njihove mjere. Ako se sadizam želi uključiti u model Mračne četvorke, potrebno je znati odnosi li se taj prijedlog na izravni sadizam, na širi skup verbalnih, fizičkih i vikarijskih sadržaja ili na kombinaciju različitih operacionalizacija. Bez tog razlikovanja naziv modela može prikriti mjerne razlike.

Oprez prema učestalosti i oprez prema diferencijalnoj valjanosti imaju isti metodološki temelj: doseg zaključka mora odgovarati podacima. U prvom slučaju ograničenje proizlazi iz uzorka, kriterija i postupka grupiranja. U drugom slučaju proizlazi iz preklapanja konstrukata, različitih instrumenata i načina usporedbe. Ni u jednom slučaju nije opravdano iz ograničenog nalaza izvesti širu tvrdnju.

To vrijedi i za raspravu o zasebnosti. Zasebnost nije binarna tvrdnja koja se može potvrditi jednim pokazateljem. U prikazanom okviru ona se procjenjuje u odnosu na konkretne kriterije i modele. Sadizam može pokazati specifičan doprinos u jednom području, a snažno preklapanje s psihopatijom u drugom. Zato formulacija mora navesti razinu i uvjete na koje se nalaz odnosi.

S druge strane, preklapanje ne treba prikazati kao nevažnu poteškoću. Ako je sadizam najjače povezan s psihopatijom, tada pitanje njegova dodatnog doprinosa postaje središnje za opravdanje Mračne četvorke. Teorijski prijedlog četvrte komponente mora se suočiti s tim preklapanjem, a ne samo istaknuti da se konstrukti mogu opisati različitim riječima. U tom smislu metaanalitički nalazi imaju važnu ulogu u ograničavanju preširokih zaključaka.

Jednako tako, moguća odvojivost sadržaja ne treba se zanemariti. Nalazi o fizičkom, verbalnom i vikarijskom sadizmu ostavljaju prostor za razmatranje da različiti aspekti nisu samo ponavljanje psihopatije. Međutim, ta mogućnost treba ostati izražena kao empirijski potkrijepljena opcija za daljnju procjenu, a ne kao konačno rješenje pitanja. Razlikovanje sadržaja i dokaz jedinstvenog doprinosa nisu ista stvar.

Zaključak

Svakodnevni sadizam može se konceptualizirati kao subklinična osobina povezana s Mračnom četvorkom i sadržajno različita od ostalih tamnih osobina. Ipak, njegovo razlikovanje od psihopatije i procjena njegova jedinstvenog doprinosa ovise o operacionalizaciji, kriteriju i mjernom modelu. Veliko preklapanje s psihopatijom ne znači automatski potpunu redundantnost, ali ni sama korelacijska različitost nije dovoljna za potvrdu diferencijalne valjanosti.

SSIS i CAST mogu se razlikovati prema mjernom opsegu: SSIS je uži i jednodimenzionalniji, dok CAST obuhvaća verbalni, fizički i vikarijski sadizam. Dostavljeni materijal, međutim, ne podupire njihovu cjelovitu psihometrijsku evaluaciju. Nalaz o petnaest posto odnosi se na specifični školski klaster i ne predstavlja populacijsku prevalenciju. Zbog toga svakodnevni sadizam u Mračnoj četvorci treba prikazati kao teorijski opravdanu, ali empirijski još uvijek diferencijalno otvorenu mogućnost.

Najčvršći zaključak koji se može izvesti jest da svakodnevni sadizam ima dovoljno sadržajne posebnosti da ga je opravdano zasebno proučavati, ali ne i dovoljno osnove da se njegov status unutar Mračne četvorke prikaže kao konačno potvrđen. Njegova povezanost s psihopatijom mora ostati sastavni dio procjene, a ne sporedna napomena. Istodobno, ta povezanost ne dopušta da se svaki nalaz o preklapanju pretvori u tvrdnju o potpunoj redundantnosti.

Također se može zaključiti da se psihometrijska rasprava ne smije svesti na izbor između SSIS-a i CAST-a. Ključno je pitanje što svaka mjera obuhvaća i kakav zaključak njezin rezultat dopušta. SSIS je opisan užim naglaskom, CAST širim sadržajem, a ASP i VAST dodatno pokazuju da u literaturi postoji više načina operacionalizacije. Dok se njihova struktura, pouzdanost i različiti oblici valjanosti ne mogu cjelovito usporediti, rezultati se moraju tumačiti uz jasnu ogradu.

Nalaz iz školskog klastera također treba ostati lokaliziran na svoj uzorak i kriterij. On može opisivati raspodjelu unutar konkretnog istraživanja, ali ne određuje sam po sebi opću učestalost svakodnevnog sadizma. U tom je smislu preciznije govoriti o specifičnom nalazu nego o prevalenciji populacije.

Konačno, teorijska opravdanost i empirijska potvrda nisu ista razina zaključka. Teorijski je opravdano razmatrati sadizam kao moguću četvrtu komponentu. Empirijski, njegova diferencijalna valjanost ostaje otvorena jer ovisi o sadržaju mjera, odnosu prema psihopatiji, izboru kriterija i primijenjenom modelu. Takav oprez ne poništava vrijednost konstrukta, nego određuje granice onoga što se iz dostupnih nalaza može odgovorno tvrditi.

Literatura

Bonfá-Araujo, B., Lima-Costa, A. R., Hauck-Filho, N., & Jonason, P. K. (2022). Considering sadism in the shadow of the Dark Triad traits: A meta-analytic review of the Dark Tetrad. Personality and Individual Differences, 197, 111767. DOI: 10.1016/j.paid.2022.111767. https://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S0191886922002720

Bonfá-Araujo i sur. (2025). https://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S0191886924004331

Buckels, E. E. (2023). Multifaceted assessment of sadistic tendencies: The Varieties of Sadistic Tendencies and Comprehensive Assessment of Sadistic Tendencies measures. U Shining Light on the Dark Side of Personality: Measurement Properties and Theoretical Advances (str. 194–204). Hogrefe. https://www.erinbuckels.com/uploads/Buckels.2023.VAST.CAST.Chapter.pdf

Buckels, E. E., Jones, D. N., & Paulhus, D. L. (2013). https://www2.psych.ubc.ca/~dpaulhus/research/DARK_TRAITS/ARTICLES/PS.2013.Buckels-Jones-Paulhus.pdf

Chabrol i sur. (2015). https://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S0191886915002366

Foulkes, L. E. (2019). Sadism: Review of an elusive construct. Personality and Individual Differences, 151, 109500. https://doi.org/10.1016/j.paid.2019.07.010

Johnson, L. K., Plouffe, R. A., & Saklofske, D. H. (2019). Subclinical Sadism and the Dark Triad: Should There Be a Dark Tetrad? Journal of Individual Differences, 40(3), 127–133. https://discovery.dundee.ac.uk/en/publications/subclinical-sadism-and-the-dark-triad-should-there-be-a-dark-tetr/

O’Meara, A., Davies, J., & Hammond, S. (2011). The psychometric properties and utility of the Short Sadistic Impulse Scale (SSIS). Psychological Assessment, 23(2), 523–531. https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/21319907/

Paulhus, D. L. (2014). Toward a taxonomy of dark personalities. Current Directions in Psychological Science, 23(6), 421–426. https://journals.sagepub.com/doi/10.1177/0963721414547737

Paulhus, D. L., & Williams, K. M. (2002). The Dark Triad of personality: Narcissism, Machiavellianism, and psychopathy. Journal of Research in Personality, 36(6), 556–563. https://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S0092656602005056

Pineda, D., Piqueras, J. A., Galán, M., & Martínez-Martínez, A. (2023). Everyday sadism: Psychometric properties of three Spanish versions for assessing the construct. Current Psychology, 42(2), 1137–1145. https://dspace.umh.es/bitstream/11000/35019/1/Pineda%2C%20Piqueras%20et%20al.%2C%202023%20%281%29.pdf

Ward, R. (2025). Cruelty in the Everyday: A Literature Review of Everyday Sadism. Deviant Behavior. https://doi.org/10.1080/01639625.2025.2556938